Sveti Euzebije Vercelski

Sveti Euzebije Vercelski rođen je na otoku Sardiniji, smještenu u Sredozemnome moru, zapadno od današnje Italije. Datum njegova rođenja ostaje neizvjestan. Neki izvori navode da je to bilo oko 283. godine, ali pouzdaniji izvori predlažu datum nakon 300. godine. U vrijeme Euzebijeva rođenja Sardinija je bila pokrajina Rimskoga Carstva. Premda je kršćanstvo u Rimskome Carstvu do vremena Euzebijeva rođenja podnosilo razna progonstva, vladao je razmjerni mir sve do 303. godine, kada je car Dioklecijan izdao niz proglasa kojima je naredio uhićenje i smaknuće kršćana. Neki prikazi Euzebijeva ranoga života navode da je njegov otac, kršćanin, podnio mučeništvo dok je Euzebije još bio mlad, zbog čega su on i njegova majka preselili u Rim. Ondje je Euzebije revno živio svoju vjeru te postao lektor i ugledna osoba unutar katoličke zajednice.

Za vrijeme Euzebijeva boravka u Rimu, svećenik po imenu Arije iz Aleksandrije, u današnjem Egiptu, počeo je širiti teološko stajalište koje je kasnije postalo poznato kao arijanska hereza. Naučavao je da Sin Božji nije suvječan s Ocem i da mu je podložan. Kako bi proširio svoja uvjerenja, često je ponavljao rečenicu: „Bilo je vrijeme kad Sina nije bilo.” Ta je rečenica postala popularna u pjesmama kao sredstvo širenja Arijeva nauka među pukom. Njegove pogrješne zamisli brzo su se proširile raznim dijelovima Rimskoga Carstva, izazivajući velike podjele. Zbog toga je car Konstantin Veliki 325. godine sazvao crkveni sabor u Niceji kako bi se pozabavio tim pitanjem. Nicejsko vjerovanje, koje je proizišlo iz toga sabora i koje se ispovijeda i danas, odgovorilo je na arijansku herezu riječima: „Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođena od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem…” Unatoč tomu što je teološka rasprava bila razriješena, hereza nije lako utihnula te su se podjele nastavile. Jedan od najpostojanijih branitelja Crkve protiv te hereze bio je sveti Atanazije, tada aleksandrijski biskup. Godine 335., zbog trajnih napetosti, Arije i dvojica arijanskih biskupa naveli su cara Konstantina Velikoga da protjera biskupa Atanazija iz njegove biskupije.

Oko 340. godine Euzebijeva uzorna svetost i podpora pravoj vjeri navele su papu da ga zaredi za biskupa i postavi za prvoga biskupa Vercellija, u današnjoj sjevernoj Italiji. U Vercelliju je biskup Euzebije gorljivo živio svoju vjeru. Ne samo da je služio svojoj zajednici, nego je aktivno prilazio i poganima, radeći na njihovu obraćenju. Bio je prvi biskup koji je za dijecezanski kler uspostavio oblik zajedničkoga monaškog života. Klerici su živjeli zajedno, ali su služili potrebama biskupije pod vodstvom biskupa Euzebija, koji je i sam živio među njima. Taj novi pristup donio je bratstvo, duhovni rast, uzajamnu odgovornost i plodove zajedničkoga poslanja.

Nakon smrti cara Konstantina Velikoga, njegovih trojica sinova zajedno su vladala Carstvom. Jedan od njih, Konstancije II., bio je sklon arijanstvu. Zato je 355. godine Konstancije II. sazvao sabor u Milanu nastojeći ponovno prognati biskupa Atanazija, kao i papu, zbog njihova protivljenja arijanstvu. Tijekom sabora biskup Euzebije i nekoliko drugih biskupa odlučno su poduprli i papu i biskupa Atanazija. Zbog toga je car prisilio Euzebija i druge pravovjerne biskupe na progonstvo. Biskup Euzebije najprije je poslan u Skitopol, koji se nalazi u dolini Jordana južno od Galilejskoga jezera, zatim u Kapadociju u današnjoj Turskoj, i naposljetku u Tebaidu u Egiptu, južno od Kaira. Tebaida je bila udaljeno i pusto područje, a biskup Euzebije morao je podnositi i surovu okolinu i zlostavljanja svojih tamničara.

Progonstvo je imalo za cilj odvojiti pastira od njegova stada i tako prekinuti njegovu mogućnost da mu služi. No taj se plan izjalovio. Poput biskupa Atanazija, biskup Euzebije tijekom progonstva postao je plodan pisac pisama, nastavljajući voditi svoje stado i hrabriti druge biskupe diljem Carstva. Nekoliko njegovih pisama, teoloških rasprava i homilija sačuvalo se do danas, bilo u cijelosti bilo djelomično. Euzebije je ostao u progonstvu do 361. godine, kada je umro car Konstancije II., a njegov nasljednik car Julijan dopustio svim prognanim biskupima da se vrate u svoje biskupije. Ponovno sjedinjen sa svojim stadom, biskup Euzebije služio je svome narodu još deset godina, sve do svoje smrti. Za to je vrijeme nastavio braniti Nicejsko vjerovanje i suprotstavljati se arijanstvu. Godine 362. sudjelovao je na Drugom saboru u Aleksandriji, koji je potvrdio nauk Nicejskoga sabora iz 325. godine i razmotrio teološka pitanja povezana s arijanstvom. Također je proglasio da se pokajani arijanci koji ispovijedaju Nicejsko vjerovanje mogu ponovno primiti u puno zajedništvo s Crkvom. Taj je sabor stoga bio i teološki i pastirski.

Sveti Euzebije danas se pamti ne samo kao postojani branitelj prave Kristove naravi nego i kao sveti pastir koji je hrabro podnio progonstvo i mnoga trpljenja radi svoje vjere. Zbog toga ga se smatra jednim od velikih ispovjedalaca rane Crkve. Za svoga života služio je uz neke od drugih velikih ispovjedalaca Crkve — a „ispovjedalac” je onaj koji je trpio za vjeru, ali nije podnio mučeništvo. Među njima su bili sveti Atanazije Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur iz Nise, sveti Hilarije iz Poitiersa i sveti Ambrozije Milanski.

Dok častimo ovoga velikog sveca i biskupa, razmišljajmo o njegovoj hrabrosti, prožetoj dubokom ljubavlju prema njegovu narodu. Podnio je progonstvo i golema trpljenja, ostajući čvrsto vjeran svojoj vjeri. Promisli na koje te načine Bog možda poziva da radosno podnosiš trpljenje radi svoje vjere. Čineći to, moli za hrabrost kakvu je pokazao sveti Euzebije kako bi i ti mogao unijeti promjenu u živote drugih.