Sveti Euzebije Vercelski

Euzebije Vercelski pokazao je da se istina vjere čuva zajedništvom koje može preživjeti i progonstvo. Branio je Kristovo božanstvo protiv arijanstva, ali njegova biskupska služba nije bila samo javna polemika: oblikovao je zajednicu klerika i iz zatočeništva pismima ostao povezan sa svojim narodom.

Rođen je na Sardiniji, vjerojatno početkom četvrtoga stoljeća, a školovao se i služio u Rimu. Oko 340. postao je prvi biskup Vercellija u sjevernoj Italiji. Ondje je okupio dijecezanske svećenike u zajednički život nalik monaškomu. Molitva, bratstvo i uzajamna odgovornost trebali su poduprijeti njihovu službu narodu.

Crkvu je tada duboko dijelio arijanizam, nauk koji je Sinu odricao puninu božanstva i jednakost s Ocem. Nicejski sabor 325. ispovjedio je Sina kao istobitna Ocu, ali su carevi i brojni biskupi nastavili podupirati suprotna stajališta. Euzebije se pridružio Atanaziju Aleksandrijskom i drugim braniteljima Nicejskoga vjerovanja.

Na saboru u Milanu 355. car Konstancije II. tražio je osudu Atanazija. Euzebije je odbio potpisati i zato bio prognan. Premještan je u Skitopol, Kapadociju i egipatsku Tebaida, gdje je podnosio pritiske i zlostavljanje. Cilj progonstva bio je ukloniti biskupa iz njegove Crkve, ali njegova pisma pokazuju da udaljenost nije prekinula pastirsku vezu. Vjera, ljubav i dobra djela njegove zajednice donosili su mu utjehu u zatočeništvu.

Nakon smrti Konstancija 361. novi je car dopustio povratak prognanih biskupa. Euzebije je sudjelovao na Aleksandrijskom saboru 362., koji je potvrdio nicejsku vjeru i otvorio put pomirenju onima koji su napustili arijanstvo. Čvrstoća u nauku tako nije isključivala povratak pokajanih; istina je služila obnovi punoga crkvenog zajedništva.

Vrativši se u Vercelli, nastavio je služiti još oko deset godina. Umro je 1. kolovoza 371., a štuje se kao ispovjedalac — onaj koji je za vjeru trpio, premda nije podnio mučeničku smrt. Njegov se spomen slavi 2. kolovoza.

Euzebijeva je baština jedinstvo nauka i oblika života. Nicejska ispovijest nije za njega bila apstraktna lozinka: Sin koji je istobitan Ocu okuplja Crkvu u stvarno zajedništvo. Zato su njegova zajednica klerika, pisma iz progonstva i zauzimanje za povratak pokajanih tri izraza iste vjernosti.