Sveti Euzebije Rimski

Sveti Euzebije Rimski ostao je povezan s crkvom na Eskvilinu koja nosi njegovo ime. Rimski martirologij čuva njegov spomen kao utemeljitelja te bazilike. Starija ga predaja pamti kao svećenika i ispovjednika vjere, postojana u molitvi i onda kada je zbog vjernosti Kristu izgubio slobodu.

Kasniji životopis smješta ga u burno vrijeme sporova oko arijanizma i nicejske vjere u Kristovo božanstvo. Prikazuje ga kao revnoga svećenika koji u vlastitoj kući okuplja vjernike i hrabri ih da ostanu vjerni primljenoj vjeri. Prema toj pripovijesti, zatvoren je u tijesnu prostoriju svoje kuće. Ondje je mjesecima ustrajao u molitvi, sve do smrti.

Predaja potom govori o svećenicima Grguru i Oroziju, koji su se pobrinuli za njegovo tijelo i pokopali ga na Kalikstovu groblju uz Apijsku cestu. U tome se opisu uz Euzebijevu postojanost čuva i uspomena na blizinu drugih svećenika, spremnih iskazati mu posljednju ljubav pokopom.

Pojedinosti te pripovijesti nisu pouzdano utvrđene. Osobito se njezin prikaz zajedničkoga nastupa cara Konstancija i pape Liberija pred Euzebijem ne slaže s poznatim redoslijedom njihova boravka u Rimu. Zato se ni točna godina Euzebijeve smrti ni okolnosti njegova zatočenja ne mogu sigurno odrediti.

Njegovo je ime ostalo duboko ukorijenjeno u crkvenom životu Eskvilina. Stara crkvena zajednica njegova imena zabilježena je već u kasnoj antici. Uz nju se veže i nadgrobni natpis jednoga lektora koji je ondje služio.

Crkva je tijekom stoljeća više puta obnavljana. Natpis o posveti iz 1238. godine pamti kako ju je papa Grgur IX. posvetio u čast svetih Euzebija i Vinka. O njoj su se poslije skrbili monasi celestinci, a zatim isusovci. Tako je, i kroz promjene građevine i njezinih čuvara, ostalo sačuvano Euzebijevo ime. Njegov je spomendan 14. kolovoza.