Sveti Euzebije, papa

Sveti Euzebije vodio je rimsku Crkvu početkom četvrtoga stoljeća. Njegova kratka služba nakon pape Marcela bila je obilježena teškim sukobom oko povratka kršćana koji su za progona zanijekali vjeru.

Pred rimskim biskupom stajali su ljudi koji su se htjeli vratiti crkvenomu zajedništvu. Euzebije je ustrajao na putu koji je Rimska Crkva prihvatila nakon ranijih progona: povratak je bio moguć nakon primjerene pokore. Trebalo je priznati vlastiti pad i pristupiti pomirenju. U pitanju su bili i ranjeni odnosi unutar zajednice koja je još nosila posljedice progona.

Papa Damaz kasnije je na Euzebijevu grobu dao postaviti pjesnički natpis koji čuva uspomenu na taj sukob. U njemu Euzebija prikazuje kao pastira koji nesretnike uči oplakivati vlastite grijehe. Nasuprot njemu stoji Heraklije, čija se skupina protivila njegovu postupanju. Natpis ne razlaže sve njihove zahtjeve, ali snažno opisuje posljedice razdora: narod se podijelio, srdžba je rasla, izbili su nemiri i nasilje.

Sukob je završio progonstvom obojice. Car Maksencije udaljio je iz Rima i Euzebija i Heraklija. Euzebije je dospio na Siciliju, gdje je završio život. Damaz ga pamti kao biskupa koji je čuvao mir i progonstvo podnio s pouzdanjem u Gospodina. Kratki stihovi tako uz prizor razjedinjene zajednice ostavljaju i uspomenu na pastira koji je svoju službu platio gubitkom zavičaja.

Njegovo je tijelo poslije vraćeno u Rim i položeno u zasebnu grobnu prostoriju u katakombama svetoga Kaliksta. Ondje su u novije doba pronađeni ulomci Damazova izvornog natpisa i kasnija mramorna kopija. Euzebije je zbog vjernosti u službi i pretrpljenoga progonstva čašćen kao mučenik; taj mu naslov daje i grobni natpis.

Točna kronologija njegova pontifikata i smrti nije posve razjašnjena. Crkva ga spominje 17. kolovoza.