Sveti Eutropije iz Orangea
- Slavi se
- 27. svibnja
Sveti Eutropije živio je u petom stoljeću, kada su ratovi i nesigurnost teško pogađali gradove rimske Galije. Kao biskup Orangea u Provansi nije raspolagao bogatom i spokojnom zajednicom. Pred njim su bili osiromašen grad i ljudi kojima je trebalo pomoći da nastave živjeti. U starom životopisu, pripisanom Veru, njegova se biskupska služba pamti po molitvi, obraćenju i spremnosti da vlastitim rukama pridonese uzdržavanju zajednice.
Prema tom životopisu, Eutropije je potjecao iz ugledne obitelji u Marseilleu. Bio je bistar mladić, ali je mladost provodio neuredno. Brak s kršćankom koju životopisac opisuje kao pobožnu i čestitu ženu postupno ga je usmjeravao drukčijemu životu. Njezina ga je smrt duboko pogodila. U tom razdoblju marsejski biskup Eustahije potaknuo ga je da se posveti crkvenoj službi.
Eutropije se isprva ustručavao. Životopis njegovo oklijevanje povezuje sa strahom da neće moći ispuniti ono što bi se od njega tražilo. Ipak je prihvatio poziv, primio tonzuru i postao đakon. Obrat njegova života izražavao se postom, molitvom, bdjenjem i milostinjom. Nije se zadržao samo na žaljenju zbog prošlosti, nego je promjenu unosio u svakodnevne postupke.
Nakon smrti biskupa Justa izabran je da vodi Crkvu u Orangeu. Prvi susret s povjerenim gradom bio je težak. Stari zapis opisuje napuštenost i oskudicu koje su ga toliko obeshrabrile da je počeo razmišljati o odlasku. O svojoj je namjeri govorio Aperu, koji ga je podsjetio da vrijednost Crkve ne ovisi o bogatstvu, povlasticama ni ugledu njezinih članova. Pred njim su bili vjernici, a njih nije smio ostaviti zato što je njihova zajednica bila siromašna.
Aper ga je uputio na molitvu i na primjer apostola Pavla, koji je radio vlastitim rukama kako bi mogao pomagati drugima. Eutropije se vratio svojoj zadaći. U toj predaji biskupska skrb dobiva vrlo opipljiv oblik: nije samo poticao druge na rad nego je i sam izlazio na polje. Orao je, a kada bi ga takav posao iscrpio i zaboljela leđa, prihvaćao se drugoga posla. Sjekao je drvo, čistio trnje i pomagao pri obrađivanju vinograda. Molitva i tjelesni napor pripadali su istoj brizi za ljude koji su mu bili povjereni.
O Eutropijevu mjestu među tadašnjim biskupima svjedoči i korespondencija. Spominje se među primateljima pisma pape Hilarija iz 463. godine, koje se bavilo nepravilnostima pri biskupskom ređenju u Dieu. Njegovo se ime nalazi i među potpisnicima pisma Fausta iz Rieza upućenoga Lucidu 475. godine. Ti ga tragovi povezuju sa širom Crkvom Galije i njezinom odgovornošću za crkveni poredak i nauk.
Sačuvano je i prijateljsko pismo koje mu je uputio Sidonije Apolinar. Sidonije je iskoristio sigurniju priliku za putovanje kako bi poslao glasnika i raspitao se za Eutropijevo zdravlje i prilike u kojima živi. Naglasio je da udaljenost i protjecanje vremena ne slabe njihovo prijateljstvo. Od Eutropija je očekivao duhovni poticaj i molitvu. Uz sliku biskupa zaokupljenoga potrebama osiromašenoga grada tako ostaje i slika čovjeka kojemu se drugi biskup obraća s povjerenjem.
Eutropije je živio još 475. godine, ali točna godina njegove smrti nije pouzdano utvrđena. U Orangeu je ostao štovan kao zaštitnik grada. Dio njegovih relikvija čuva se u tamošnjoj katedrali. Crkva ga spominje 27. svibnja kao svetoga biskupa Orangea.
