Sveti Eutihije, carigradski patrijarh

Sveti Eutihije bio je monah, crkveni pastir i teolog šestoga stoljeća. Na carigradskoj patrijaršijskoj stolici upoznao je blizinu carske vlasti, ali i njezinu silu kada joj se usprotivio. Predsjedao je Drugim carigradskim saborom, godinama živio u progonstvu te se vratio zajednici kojoj je prije služio. Njegov život povezuje samostan i veliki grad, rasprave o vjeri i sasvim opipljivu skrb za ljude koji su tražili kruha, molitvu ili utjehu.

Rođen je oko 512. u Frigiji. Prema životopisu njegova bliskog suradnika, potjecao je iz sela Theiuma, a djetinjstvo je proveo uz djeda, svećenika, u Augustopolu. Majka mu se zvala Sinezija, a otac Aleksandar bio je vojnik. Djed ga je poučavao čitanju i uvodio u crkveni život. Još kao dječak otišao je u Carigrad nastaviti školovanje. Ondje je upoznao svjetovne nauke, ali se postupno usmjerio prema životu posvećenu Bogu i monaškoj zajednici.

Prije ulaska u samostan prošao je crkvene službe čitača i đakona te primio svećenički red. Postojao je i plan da preuzme jednu biskupsku stolicu, ali se to nije ostvarilo. Tada se vratio ranijoj želji za monaškim životom. Izabrao je samostan u Amaseji, u Pontu. Ondje je proveo godine, prihvatio redovnički život i s vremenom preuzeo odgovornost za druge monahe.

Povjerena mu je uprava nad monaškim zajednicama toga područja. Životopis ističe da je samostan podupirao i proširivao, brinući se za bogoslužje i sredstva potrebna za njegov opstanak. Njegova ga je služba povezala i s amasejskim biskupom. Kada je taj biskup zbog bolesti morao ostati kod kuće, poslao je Eutihija da ga zastupa u Carigradu, gdje se pripremala velika crkvena rasprava. Tako je monah iz Amaseje ponovno došao u prijestolnicu.

U Carigradu su njegovu naobrazbu i poznavanje Svetoga pisma zamijetili patrijarh Menas i car Justinijan. Nakon Menasove smrti 552. Eutihije je izabran za njegova nasljednika. Nova je služba obuhvaćala velik kler, mnogobrojne vjernike i dodir s carskim dvorom. Papi Vigiliju poslao je ispovijest vjere i obavijest o svojem izboru. Monah koji je upravljao samostanima sada je trebao voditi Crkvu u središtu Carstva.

Sljedeće godine predsjedao je Drugim carigradskim saborom, petim ekumenskim saborom. Raspravljalo se o Trima poglavljima, odnosno o osobi i spisima Teodora Mopsuestijskoga te određenim spisima Teodoreta Cirskoga i Ibe Edeškoga. Pitanje je zadiralo u način na koji se govori o jedinstvu Kristove osobe i njegovim dvjema naravima. Odnosi s papom Vigilijem bili su napeti; on nije sudjelovao u saborskim zasjedanjima, a saborske je odluke prihvatio naknadno.

Nakon godina službe Eutihije se sukobio s Justinijanom oko drugoga kristološkog pitanja. Car je podupirao tvrdnju da je Kristovo tijelo bilo neraspadljivo i nepodložno trpljenju već prije uskrsnuća. Eutihije se tome usprotivio jer je u takvu učenju vidio opasnost za ispovijedanje stvarnoga Kristova čovještva i njegove muke. Upozoravao je na evanđeosko svjedočanstvo o tijelu koje je bilo povijeno u povoje, hranjeno, ranjeno i raspeto. Nije htio svojim pristankom potvrditi carevu formulu.

Godine 565. njegova je patrijaršijska služba nasilno prekinuta. Životopis opisuje kako su vojnici zaposjeli patrijaršijski dvor i odveli neke njegove suradnike dok je on slavio bogoslužje. Nakon što je završio službu i pričestio vjernike, ostao je moliti u crkvi. Potom je odveden pod stražom. Premještali su ga iz jednoga samostana u drugi, preko okolice Kalcedona i otoka u Propontidi, dok nije poslan u Amaseju. Na njegovo je mjesto postavljen drugi patrijarh.

Protiv njega su iznesene optužbe čiju je osnovanost osporavao. Tražio je da mu se omogući kanonski postupak i prisutnost njegova klera. U izgnanstvu se našao ponovno u samostanu s kojim je bio duboko povezan, ali bez slobode prijašnje službe. Uz njega su pošli i suradnici. Taj boravak nije bio kratak predah: trajao je više od dvanaest godina, tijekom kojih je samostan ostao i mjestom njegove molitve i utočištem ljudi koji su mu dolazili.

Osobito je snažna uspomena na pomoć gladnima tijekom rata s Perzijancima. U Amaseju su pristizali ljudi iz okolnih gradova, a s porastom broja izbjeglica ponestajalo je hrane. Samostan im je dijelio kruh. Prema životopisu, monasi zaduženi za zalihe upozorili su Eutihija da im brašna jedva preostaje za tjedan dana. On je molio i poticao ih da nastave pomagati potrebitima. Pisac taj događaj povezuje s čudesnim očuvanjem zaliha; u njegovu je središtu zajednica koja otvara svoja spremišta gladnim susjedima i došljacima.

Nakon smrti patrijarha koji ga je zamijenio, 577. otvorio se put njegovu povratku. Poziv su mu poslali car Justin II. i Tiberije, tada još cezar. Eutihije se oprostio od samostana i Amaseje, blagoslovio zajednicu i krenuo prema Carigradu. Njegov životopisac opisuje rastanak u kojem su se miješale suze zbog odlaska i radost zbog povratka na staru službu. Putem su ga dočekivale skupine ljudi, a u prijestolnici ga je čekalo mnoštvo vjernika.

Po povratku je ponovno služio u velikoj crkvi Svete Sofije. Središte dočeka nije bilo samo javno slavlje nego euharistija. Životopis govori o dugom dijeljenju pričesti jer su vjernici željeli pristupiti upravo svojem vraćenom pastiru. Ističe i njegovu blagost prema ljudima koji su mu prije nanijeli nepravdu. Ponovno je preuzeo molitvu i služenje u gradu, a tijekom pomora predvodio je zajedničku prošnju od velike crkve do Bogorodičine crkve u Blahernama.

Pred kraj života pojavio se spor o uskrsnuću tijela. O njemu svjedoči sveti Grgur Veliki, tada papinski predstavnik u Carigradu. Prema njegovu zapisu, Eutihije je zastupao mišljenje da će uskrslo tijelo biti neopipljivo i tananije od zraka. Grgur mu je suprotstavio izvještaj o uskrslom Kristu koji učenicima pokazuje ruke i bok te im dopušta da ga dotaknu. Rasprava je dospjela i pred cara Tiberija. Grgur zatim prenosi što su mu, dok je sam bolovao, govorili Eutihijevi posjetitelji: bolesni je patrijarh pokazivao kožu svoje ruke i ispovijedao da ćemo svi uskrsnuti u tijelu.

Eutihije je umro 582. nakon kratke bolesti u uskrsno vrijeme. Njegov suradnik pamti posljednje bogoslužje, molitvu i blagoslov zajednici. Pokopan je u carigradskoj crkvi Svetih apostola, blizu oltara. U crkvenom je sjećanju ostao pastir koji je pretrpio dugo izgnanstvo, ponovno služio svojoj zajednici i završio život ispovijedajući uskrsnuće tijela. Njegov je spomendan 6. travnja.