Sveti Eustatije Antiohijski
- Slavi se
- 21. veljače
Eustatije je potjecao iz Side u Pamfiliji. Najprije je bio biskup Beroje u Siriji, a zatim je preuzeo antiohijsku Crkvu. U vrijeme kada su kršćani nakon dugih progona mogli slobodnije živjeti svoju vjeru, njegovu je službu obilježio novi, duboki sukob: rasprava o tome tko je Isus Krist i u kakvu je odnosu Sin prema Ocu.
Na Nicejskom saboru 325. Eustatije se ubrojio među odlučne branitelje Kristova božanstva. Arijev je nauk Sina svrstavao među stvorenja, premda mu je pridavao uzvišeno mjesto. Nasuprot tome, sabor je ispovjedio da je Sin istobitan Ocu. Time je čuvao vjeru da u Kristu susrećemo pravoga Boga, a ne stvorenje koje bi stajalo između Boga i ljudi. Ta je vjera postala središte Eustatijeva biskupskog zauzimanja.
Iz njegova se vlastitog prikaza sabora, sačuvanog kod crkvenog povjesničara Teodoreta, vidi koliko je pozorno pratio rasprave. Sjeća se okupljenih biskupa, čitanja prijedloga vjerovanja i snažnoga protivljenja jednom tekstu koji je smatrao nespojivim s vjerom Crkve. Ne nastoji dati točan broj sudionika, nego pokazati što se među njima zbivalo. Posebno ga je brinulo što su neki biskupi potpisali zajedničku ispovijest, a zatim nastavili podupirati nauk koji su osudili. Za njega potpis nije bio dovoljan ako ga nisu pratili poučavanje i postupci.
Rasprava se vodila i o načinu čitanja Svetoga pisma. Izrazi kojima se Sina nazivalo Božjom snagom, mudrošću ili slikom mogli su se tumačiti tako široko da nisu jasno razlikovali Sina od stvorenja. Nicejski su oci zato posegnuli za riječju koja je jasno izražavala njegovo jedinstvo s Ocem. Eustatije je svojim pisanjem sudjelovao u obrani toga vjerovanja. Njegov sačuvani odlomak povezan je s tumačenjem retka iz Mudrih izreka koji su protivnici upotrebljavali da bi Sina prikazali kao stvorenoga.
No završetak sabora nije donio trajan mir. Eustatije i Euzebije Cezarejski razmjenjivali su optužbe oko značenja nicejskoga nauka. Eustatije je držao da Euzebije mijenja ono što je sabor potvrdio; Euzebije je to odbijao i uzvraćao optužbom za sabelijanstvo. Tom se optužbom tvrdilo da protivnik ne čuva stvarnu različitost Oca i Sina. Crkveni povjesničar Sokrat upozorava da su se prepirali i ljudi koji su ispovijedali jednoga Boga i priznavali stvarno postojanje Sina. Različito razumijevanje izraza, nepovjerenje i uzajamne osude produbljivali su razdor.
Protiv Eustatija sazvana je sinoda u Antiohiji, na kojoj je svrgnut. Uz doktrinarne optužbe pojavile su se i optužbe protiv njegova života. Teodoret pripovijeda da su protivnici doveli ženu s djetetom koja je Eustatija proglasila djetetovim ocem. U njegovu prikazu biskup traži svjedoke, ali optužba je prihvaćena bez njihove potvrde. Teodoret zatim govori o njezinu naknadnom priznanju da je bila podmićena. Drugi stari povjesničari događaj opisuju drukčije i ne donose sve te pojedinosti. Iza odluke o svrgavanju ostaje jasan sukob oko nicejske vjere, u kojemu su se teološki prijepori isprepleli s nastojanjem da se ukloni utjecajan biskup.
Vijest o svrgavanju uznemirila je Antiohiju. Dio stanovnika zahtijevao je Eustatijev povratak, dok su drugi željeli novoga biskupa. Sokrat i Sozomen opisuju grad na rubu oružanoga sukoba. Car Konstantin slao je pisma i svojega predstavnika kako bi se zaustavili nemiri. Među predloženim nasljednicima bio je Euzebije Cezarejski, ali je odbio prijeći na antiohijsku stolicu. Tako se spor oko jednoga biskupa pretvorio u krizu cijele gradske Crkve, u koju se izravno upletala i carska vlast.
Eustatije je po carevoj odluci morao u progonstvo. Sozomen, koji ga hvali zbog kreposnoga života i govorničkoga dara, posebno ističe mir s kojim je podnio nanesenu nepravdu. Od biskupa koji je javno branio vjeru ostao je prognanik, odvojen od zajednice za koju je bio odgovoran. Njegov odlazak ipak nije utišao pitanje kakvu vjeru i kakvo crkveno zajedništvo Antiohija treba čuvati.
Dio klera i vjernika nastavio se okupljati odvojeno od biskupa postavljenih nakon njegova svrgavanja. Po njemu su nazvani eustatijevcima. Vjernost svrgnutom pastiru postala je i znak otpora onima koje su smatrali protivnicima nicejske vjere. Podjele su se zadržale i u kasnijim desetljećima, kada su među braniteljima Niceje nastajala nova razilaženja. Eustatijevo ime tako je ostalo povezano s dugom i bolnom poviješću antiohijskoga crkvenog raskola.
Uz biskupsku službu ostavio je brojne teološke i biblijske spise, od kojih je velik dio izgubljen. Sačuvao se njegov spis protiv Origenova tumačenja zgode o Šaulu i zazivačici duhova u Endoru. U njemu se suprotstavlja mišljenju da je ona doista dozvala proroka Samuela. I taj rad pokazuje koliko su mu pitanja tumačenja Pisma bila važna, uz borbu za nicejsku vjeru.
Život je završio u progonstvu; godina njegove smrti nije sigurno utvrđena. Crkva u njemu čuva spomen biskupa koji je zbog obrane Kristova božanstva izgubio svoju stolicu i slobodu povratka među povjerene mu vjernike. Spomendan mu je 21. veljače, dok starija zapadna predaja bilježi i 16. srpnja.
