Sveti Eustahije White

Sveti Eustahije White bio je engleski katolički svećenik koji se nakon školovanja u inozemstvu vratio služiti u domovinu. Njegov je život završio u Tyburnu 10. prosinca 1591. Među Četrdesetoricom mučenika Engleske i Walesa papa Pavao VI. proglasio ga je svetim 25. listopada 1970.

Rodio se u Louthu u Lincolnshireu i odrastao u protestantskoj sredini. Prihvatio je katoličku vjeru, a potom napustio Englesku kako bi se pripravio za svećeništvo. Put ga je vodio preko engleskoga kolegija u Reimsu do Rima, gdje je primio svećenički red. U listopadu 1588. ponovno je bio u Reimsu, a sljedećega mjeseca poslan je u englesku misiju.

Služio je u zapadnoj Engleskoj. U sačuvanom zatvorskom pismu poslije će se sjetiti tamošnjih katolika među kojima je radio, uvjeren da bi mu rado pomogli kada bi do njih mogao doprijeti. Njegovo se svećeništvo odvijalo u domovima i među ljudima čija je sigurnost ovisila i o diskreciji onoga koga su primali. Upravo će imena njegovih domaćina i dobročinitelja postati predmetom zatvorskog ispitivanja.

Uhićen je 1. rujna 1591. u Blandfordu u Dorsetu. Izvješće svećenika Stephena Barnesa povezuje uhićenje s putovanjem na kojem je White razgovarao s jednim čovjekom iz pravničkih krugova. Procijenivši da je suputnik naklonjen njegovoj vjeri, slobodnije je govorio o vjerskim pitanjima i svojem boravku u inozemstvu. Nakon zajedničkoga puta i rastanka taj ga je čovjek prijavio vlastima kao svećenika školovanog izvan Engleske.

Prema istom izvješću, White je u međuvremenu primijetio da je u gostionici ostavio časoslov pa se vratio po njega. Ondje je uhvaćen. Priznao je da je svećenik, ne dovodeći time druge u opasnost. U Blandfordu su uslijedile rasprave s protestantskim propovjednicima pred okupljenim ljudima. I u vlastitom je pismu potvrdio da je dva dana raspravljao pred slušateljima različitih staleža. Barnesovo izvješće posebno pamti prijepor oko biblijskog mjesta i zahtjev da se tvrdnja provjeri u knjizi koju je njegov sugovornik donio. Zatočenik se nije odrekao obrane svoje vjere.

Poslan je u London i zatvoren u Bridewell. U pismu od 23. studenoga 1591., upućenom isusovcu Henryju Garnetu, zapisao je da je u strogom zatočeništvu od 18. rujna. Opisao je četrdeset i šest dana provedenih na malo slame, u čizmama, s rukama okovanim željeznim lisicama. Jedan mu ih mjesec nisu uopće skidali. Poslije su ih nekoliko puta nakratko uklonili da bi mogao promijeniti odjeću i dobiti malo predaha.

Sačuvan je i nalog Tajnog vijeća od 25. listopada za ispitivanje njega i Briana Laceyja. Ako ne odgovore na postavljena pitanja, ispitivačima je bilo dopušteno upotrijebiti lisice i druga mučila koja su se rabila u Bridewellu. Od Whitea se tražilo da otkrije u čijim je kućama slavio misu i od koga je primao pomoć. Nije htio dati podatke koji bi mogli naškoditi katolicima. Njegova je šutnja štitila ljude kojima je služio i koji su ga primali u svoje domove.

U pismu je opisao i kako su ga 29. listopada podigli uza zid, učvrstili mu lisice na visokoj kuki, a zatim uklonili stolac na kojem je stajao. Tako je ostao više sati. Sljedećega je dana mučenje ponovljeno. Istražitelj Richard Topcliffe pritom mu se rugao tvrdnjom da su Španjolci zahvaljujući katolicima stigli u Southwark, pozivajući se na bubnjeve koji su se zapravo oglašavali u čast londonskoga gradonačelnika.

Garnetu je otvoreno priznao da će teško još dugo izdržati bez kakve materijalne potpore. Imao je samo ljetnu odjeću u kojoj je uhićen, dok se približavala zima. Pri uhićenju ostao je bez konja, novca i drugih stvari. Pokušavao je naći način da mu se dostavi ono što mu je bilo potrebno za život.

Usred tih nevolja nastalo je prijateljstvo sa susjednim zatvorenikom. White ga je poznavao samo kroz mali otvor, ali je preko njega primao hranu i druge potrepštine. Taj je čovjek odvajao od svojega da bi mu pomogao. White je o njemu pisao s dubokom zahvalnošću i obećavao da će za njega moliti dokle god bude živ. U zatvoru u kojem je bio gotovo potpuno odsječen od drugih ta je pomoć bila stvarna potpora njegovu životu.

Garnetu je predlagao i posve praktične korake. Spomenuo je novac koji mu je netko dugovao te katolike u zapadnim krajevima koji bi ga vjerojatno poduprli kada bi im se mogla prenijeti poruka. Zamolio je da mu pristup dobije neki čestit protestant preko kojega bi mogao primiti pomoć. Pismo je zaključio povjeravajući svojega primatelja Gospodinovoj zaštiti.

Okrutnost nije ugasila njegovu molitvu za onoga koji ga je mučio. Prema starom izvješću, Topcliffeu je rekao da prema njemu ne gaji srdžbu te da će moliti za njegovo dobro i spasenje. Kada je ovaj odbacio molitve čovjeka kojega je nazivao izdajnikom, White je ustrajao u nakani da za njega moli i pod vješalima. Oprost je tako bio dio njegova svjedočenja prije samoga pogubljenja.

Početkom prosinca osuđen je na smrt. Pred okupljenima u Tyburnu objasnio je da je kao svećenik došao u Englesku vršiti svoju službu i da je zbog toga proglašen izdajnikom. Nije priznavao drugu izdaju. Zahvaljivao je Bogu što je njegov rad doveo do toga završetka i ostao pri katoličkoj vjeri i svećeništvu. Pred smrt se molio, a zatim je podnio vješanje te je usmrćen i raščetvoren. S njim su u Tyburnu toga dana pogubljeni svećenik Polydore Plasden i trojica laika: Brian Lacey, John Mason i Sidney Hodgson.

Crkva u Eustahiju Whiteu časti svećenika i mučenika. Njegovo pismo ostavlja i blisko svjedočanstvo čovjeka koji trpi, traži pomoć, zahvaljuje za primljeni kruh i ostaje vjeran onima koje ne želi odati. Rimski martirologij spominje ga 10. prosinca.