Sveti Eustahije
- Slavi se
- 20. rujna
Sveti Eustahije u kršćanskoj predaji predstavlja čovjeka koji usred gubitka ne napušta vjeru. No njegov poznati životopis nije povijesna kronika: oblikovan je kao poučna pasija, puna motiva kušnje, rastavljene obitelji i čudesnoga ponovnog susreta. Drevni kult zaslužuje poštovanje, ali ne daje sigurnost da se događaji iz legende mogu pripisati stvarnom rimskom generalu.
Najstarija sačuvana grčka inačica priče nastala je između petoga i sedmoga stoljeća. U njoj se poganski vojskovođa Plakida tijekom lova susreće s jelenom među čijim rogovima vidi križ. Prima krštenje i ime Eustahije, a zajedno s njime krsti se njegova žena i dvojica sinova. Taj je prizor postao trajnim znakom njegova obraćenja i omiljenim motivom kršćanske umjetnosti.
Slijedi niz kušnji koji podsjeća na biblijskoga Joba. Obitelj gubi imanje, napušta dom i na putu se razdvaja. Eustahije vjeruje da su mu sinove odnijele zvijeri, dok mu je žena oteta. Nakon mnogo godina car ga prema legendi ponovno poziva u vojnu službu. U vojsci se slučajno nalaze njegovi odrasli sinovi, a obitelj se naposljetku prepoznaje i ponovno okuplja.
Završni dio pasije povezuje Eustahija s carevima Trajanom i Hadrijanom. Nakon vojne pobjede on i obitelj odbijaju prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Najprije su bačeni zvijerima, koje ih ne diraju, a zatim pogubljeni u užarenu brončanom biku. Godina 118. pojavljuje se u jednoj tradiciji, dok lokalni izvori navode i 188.; nijednu nije moguće uzeti kao sigurno utvrđen datum.
Povijesna istraživanja nisu uspjela potvrditi ni Plakidinu vojnu službu ni Hadrijanov progon u obliku koji pasija pretpostavlja. Sama struktura priče nalikuje široko rasprostranjenim pripovijestima o čovjeku iskušanu sudbinom. Moguće je da se iza nje nalazi uspomena na nepoznata ranog mučenika, ali za to nema dovoljna dokaza. Pouzdano se može govoriti o Eustahijevu štovanju na kršćanskom Istoku od ranoga srednjeg vijeka i o njegovu kasnijem širenju na Zapad.
U zapadnoj je Crkvi Eustahije postao jedan od četrnaest svetih pomoćnika. Zbog jelena i lova zazivali su ga lovci, a zbog kušnji i mučeništva ljudi u teškim okolnostima. Ta su zaštitništva plod pobožnosti i ikonografije, ne podatci o provjerenim djelatnostima povijesne osobe.
Njegov je spomen 20. rujna uklonjen iz Općega rimskog kalendara u reformi 1969. zbog potpuno legendarnoga karaktera Djela i nedostatka pouzdanih podataka. Ipak, Eustahije je ostao u Rimskom martirologiju, a mjesno se štovanje nastavilo. Ta razlika dopušta Crkvi da čuva predaju bez toga da legendarnoj pasiji pripiše povijesnu sigurnost.
Eustahijeva priča stoga govori ponajprije jezikom duhovne književnosti. Jelen s križem, gubitak svega, obiteljsko sjedinjenje i mučeništvo oblikuju sliku postojanosti. Vrijednost te slike nije u dokazivanju svake epizode, nego u pozivu da se Krista ne napusti kada vjera više ne donosi sigurnost, položaj ili uspjeh.
