Sveti Eugen de Mazenod

Kad je Eugen de Mazenod kao mlad svećenik progovorio ljudima u Aix-en-Provenceu na provansalskom jeziku, nije birao neobičan način da privuče pozornost. Govorio je jezikom onih koji se u crkvi rijetko osjećaju kao kod kuće. Siromašni radnici, posluga i stanovnici okolnih sela mogli su razumjeti njegovu propovijed bez posrednika. Iz toga jednostavnog izbora izrastao je čitav životni smjer: naviještati evanđelje ljudima do kojih redovita crkvena služba nije lako dopirala. Eugen je poslije postao biskup velikoga lučkog grada i utemeljitelj misionarske družbe, ali je za razumijevanje njegova djela važno vratiti se na početak, u djetinjstvo obilježeno gubitkom doma.

Charles-Joseph-Eugène de Mazenod rodio se 1. kolovoza 1782. u Aix-en-Provenceu, u plemićkoj obitelji. Francuska revolucija promijenila je tijek njegova odrastanja. S osam godina napustio je domovinu s ocem i drugim članovima obitelji. Izbjeglički put vodio ih je kroz Torino, Veneciju i Napulj do Palerma. Nekoć imućna obitelj živjela je nesigurno, a Eugenovo školovanje nije moglo teći redovitim putem. Njegovi su se roditelji razišli; dok je otac ostao u progonstvu, majka se vratila u Francusku. Dječak je tako rano iskusio i politički prevrat i razdvojenost obitelji.

U Veneciji je važan trag u njegovu životu ostavio svećenik Bartolo Zinelli, koji ga je poučavao i uvodio u molitvu. Palermo mu je, naprotiv, otvorio vrata aristokratskoga društva. Ondje je upoznao udobnost i očekivanja staleža kojemu je pripadao. Ta dva iskustva nisu se lako slagala: mogao je zamišljati budućnost u krugu plemstva, ali ga je već privlačio drukčiji način života. Kad se 1802. vratio u Francusku, pred njim nije stajao jasan put. Obitelj je željela povratiti društveni položaj i imovinu, a on je prolazio kroz razdoblje traženja, u kojemu vjera nije bila samo naslijeđena navika.

Eugen je poslije pripovijedao da ga je na Veliki petak, dok je gledao raspelo, snažno pogodila svijest o Kristovoj ljubavi. To je njegovo osobno svjedočanstvo o obraćenju, ne prizor kojemu poznajemo sve vanjske pojedinosti. Ono ipak osvjetljuje odluku koja je uslijedila. Umjesto da svoj život podredi obnovi obiteljskoga ugleda, 1808. ušao je u sjemenište Saint-Sulpice u Parizu. Za svećenika je zaređen 21. prosinca 1811. u Amiensu. Francuska Crkva još se oporavljala od godina revolucije, zatvaranja ustanova i prekida u vjerskom odgoju. Novomu svećeniku nudili su se ugledniji poslovi, ali on se želio vratiti onima koji su ostali po strani.

U Aixu je započeo službu među mladima, zatvorenicima i siromašnima. Posjećivao je tamnicu i okupljao mladiće kojima je trebalo i pouke i oslonca. Posebno su ostale zapamćene njegove korizmene propovijedi na provansalskom. Francuski je bio jezik uprave i obrazovanih slojeva, dok su mnogi obični ljudi živjeli i molili na mjesnome jeziku. Eugen ih nije pozivao da se najprije prilagode njegovu svijetu. Dolazio je među njih i govorio razumljivo, bez umanjivanja dostojanstva vjere ili dostojanstva svojih slušatelja. Njegovo plemićko podrijetlo nije nestalo, ali je prestalo određivati komu će posvetiti najbolje snage.

Takav rad tražio je više od jednoga čovjeka. U jesen 1815. počeo je okupljati svećenike koji bi zajedno propovijedali pučke misije u provansalskim selima. Dne 25. siječnja 1816. s prvim je suradnicima započeo zajednički život u Aixu. Isprva su se zvali Misionari Provanse. Putovali su od mjesta do mjesta, propovijedali, ispovijedali i nastojali obnoviti kršćanski život ondje gdje je nedostajalo svećenika ili je vjera bila potisnuta na rub svakodnevice. Zajednica je rasla polako. Za njezinu budućnost bilo je presudno to što Eugen nije zamišljao samo niz uspješnih misija, nego braću povezanu molitvom, pravilom i međusobnom odgovornošću.

Godine 1818. nastala je druga zajednica u marijanskom svetištu Notre-Dame du Laus. Misionari su postupno oblikovali redovnički život i prihvatili ime Misionari oblati Marije Bezgrješne. Riječ oblati upućuje na darivanje samih sebe Bogu i službi drugima. Papa Leon XII. odobrio je družbu 17. veljače 1826. Papinsko priznanje otvorilo im je put da poslanje, rođeno u Provansi, podijele s mnogo udaljenijim krajevima.

Eugenov se život u međuvremenu sve čvršće vezao uz Marseille. Godine 1823. postao je generalni vikar ondješnje biskupije i pomagao svojemu stricu Fortunéu de Mazenodu, marsejskomu biskupu. Za biskupa je posvećen 1832., a 1837. preuzeo je službu biskupa Marseillea. Taj je grad rastao kao sredozemna luka: mijenjao se broj stanovnika, širile su se četvrti i rasle potrebe ljudi koji su u njega pristizali. Biskupu nije bilo dovoljno čuvati ustanove koje je naslijedio. Otvarao je nove župe, brinuo za svećenički odgoj, podupirao redovničke zajednice i crkvene građevine, među njima novu katedralu i svetište Notre-Dame de la Garde. Služba ga je povezala s gradom u kojemu su se na malom prostoru susretali trgovina, siromaštvo i stalno kretanje ljudi.

Nije pritom prestao biti blizak družbi koju je osnovao. Pratio je njezine članove pismima i odlukama, premda je kao biskup imao goleme mjesne obveze. Oblati su najprije djelovali u Francuskoj, a zatim odlazili u Kanadu, Sjedinjene Američke Države, na Cejlon, današnju Šri Lanku, i u južnu Afriku. Djelovali su u povijesnim okolnostima koje danas traže pažljivo čitanje, uključujući kolonijalne odnose i susrete s narodima različitih jezika i kultura. Eugenova osnovna nakana bila je da misionari ne ostanu među već zbrinutima, nego pođu ljudima koje je lako previdjeti. Različita područja nisu bila jednaka i nije svako misionarsko djelovanje moguće opisati jednom rečenicom; zajedničko im je bilo nastojanje da se evangelizacija ne zaustavi na poznatim granicama.

U njegovim odlukama vidljiva je i napetost između velikih planova i ograničenih snaga. Družba nije raspolagala neiscrpnim brojem ljudi, a zahtjevi su dolazili s više strana. Eugen je morao slati suradnike daleko od kuće, održavati zajedništvo među njima i istodobno odgovarati za biskupiju. Znao je biti odlučan, pa i zahtjevan. Nije bio svetac izvan povijesti, oslobođen teških upravnih pitanja i vlastita temperamenta. Njegov se poziv ostvarivao u konkretnim izborima: komu poslati svećenika, gdje otvoriti novu zajednicu, kako sačuvati redovničko pravilo i kako u rastućem gradu ne izgubiti iz vida siromašne.

Premda je potjecao iz plemstva, Eugen se nije zatvorio u brigu za vlastiti krug. U ranom svećeništvu približio se zatvorenicima i onima koji nisu govorili jezikom obrazovanih; kao biskup nastojao je da crkveni život prati rast grada; kao utemeljitelj poticao je braću na odlazak prema udaljenima. Te se etape međusobno nadopunjuju. Marseille i daleke misije za njega nisu bili dva suparnička posla, nego dva oblika iste odgovornosti. Crkva je, vjerovao je, poslana ljudima ondje gdje žive, a ne samo ondje gdje je njezina prisutnost već uređena i ugodna.

Eugen de Mazenod umro je 21. svibnja 1861. u Marseilleu. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 19. listopada 1975., a Ivan Pavao II. svetim 3. prosinca 1995. Spomendan mu je 21. svibnja. Njegovo djelo nadživjelo ga je u zajednicama oblata, ali ne svodi se na broj njihovih misija. Ostaje i prizor svećenika koji u Aixu stoji pred ljudima zanemarenima u vlastitome gradu i govori im njihovim jezikom. Ondje se vidi srce njegova poziva: u onome komu se obraća prepoznati osobu vrijednu vremena, pažnje i evanđelja.