Sveti Eugendus

Sveti Eugendus bio je opat Condata u Juri, zajednice iz koje se razvio današnji Saint-Claude. Živio je na prijelazu iz petoga u šesto stoljeće, a francuska ga predaja poznaje i kao Oyenda. Od djetinjstva je pripadao samostanu, u kojem je učio, molio, preuzimao odgovornost za braću i naposljetku završio život. Anonimni životopis iz kruga jurskih monaha sačuvao je osobito živ portret njegova vodstva: ozbiljnost u vlastitom življenju povezivao je s blagošću prema slabima.

Rođen je nedaleko od mjesta koje životopis naziva Isarnodori, današnjega Izernorea. Otac mu je bio svećenik i pobrinuo se da nauči osnove čitanja i pisanja. U dobi od sedam godina predan je na odgoj svetom Romanu, a oblikovao se uz Romana i Lupicina, začetnike monaške zajednice. U njima je dobio uzore kojima se vraćao i kao starac. Njegov kasniji život nije bio odvojen pothvat: nastavljao je ono što je kao dječak primio od svojih duhovnih otaca.

Čitanju se posvećivao nakon što bi izvršio poslove koje su mu povjerili poglavari. Uz latinske je knjige stekao i poznavanje grčkoga jezika. Znanje nije odvajao od molitve i poslušnosti. Životopis ga prikazuje kako prije zajedničkoga bogoslužja dolazi u oratorij, a nakon odlaska ostalih još ostaje u molitvi. Među braću bi se vraćao vedra lica. Zajedničku molitvu nije napuštao prije završetka, a moliti je odlazio i na groblje pokojne braće.

Za sebe je birao skroman život. Odjeću nije mijenjao dok se ne bi istrošila, spavao je na jednostavnoj postelji i nije tražio hranu različitu od one koja se posluživala svima. Njegov je životopisac uz tu strogost zapamtio i radost: pohvale ga nisu uznosile niti prijekori slomili. Pred očima je imao živote svetoga Antuna i svetoga Martina. Posebno je njegovao čitanje u zajednici; slušanje za stolom ponekad bi ga toliko zaokupilo da bi zaboravio na jelo pred sobom.

Kad je opat koji je naslijedio prve oce oslabio od bolesti i tereta uprave, uključio je Eugendusa u svoje odgovornosti. Nije mu odmah prepustio svu vlast, nego ga je prihvatio kao suradnika. Želio je i da primi svećeničko ređenje, ali Eugendus to nije prihvatio. Smatrao je da braću može voditi ostajući bez te časti, osobito pazeći da poglavarska služba ne postane povod uzdizanju nad drugima. Odbijanje ređenja nije značilo odbijanje rada: prihvatio je brigu za zajednicu, a nakon opatove smrti postao joj je poglavar.

Početak njegova vodstva nije prošao bez protivljenja. Životopis pripovijeda da su ga neki omalovažavali, a neki napustili samostan. S vremenom se njegov glas proširio izvan zajednice. Dolazili su mu ljudi opterećeni bolešću i nevoljom, a obraćali su mu se i biskupi te uglednici. Predaja o ozdravljenjima povezuje pomoć s njegovom molitvom, pismima i blagoslovljenim uljem. Eugendus pritom nije svu skrb zadržavao za sebe: povjeravao ju je i svećenicima i drugoj braći, ne tražeći da se sve zbiva preko njega.

U raspodjeli samostanskih poslova gledao je darove pojedinoga brata. Blagomu i strpljivomu nastojao je povjeriti službu u kojoj te vrline neće biti izložene nepotrebnomu uznemiravanju. Prema oholosti i nemaru bio je odlučan, ali nije na isti način postupao sa svakim. Kada bi opazio da nekoga razdire žalost, prilazio bi mu vedro i nenametljivo te ga krijepio blagim razgovorom. Jednako je pazio na govor: odbijao je ogovaranje i nije htio slušati zlonamjerne riječi o drugima.

Posebno je zahtijevao obzirnost prema bolesnima i vrlo starim monasima. Bolesnik je mogao odabrati brata koji će mu pomagati. Osiguravala mu se primjerena hrana, a dok se ne oporavi mogao je jesti i boraviti odvojeno kako bi se poštedio dodatnoga napora. Opat koji za sebe nije tražio izdvojenu trpezu dopuštao je drugomu ono što je zahtijevala njegova slabost. Zajedništvo zato nije značilo zanemarivanje različitih potreba: skrb se prilagođavala čovjeku kojemu je bila potrebna.

I goste je primao bez razlikovanja po imetku. Siromašnima i bogatima pružao je isti pozdrav, sjedao s njima i dijelio stol. Unutar samostana darovi koje bi netko dobio od rodbine nisu ostajali njegovo privatno vlasništvo, nego su se predavali opatu ili upravitelju. Braći su se zajednički pribavljale čak i igle i vuneni konac za šivanje. Tim je poretkom nastojao ukloniti potrebu da svaki monah sam skuplja i čuva stvari za sebe.

Velika je kušnja bio požar drvenoga samostana. Vatra je u jednoj noći uništila zgrade, a braća su ujutro među pepelom tražila preostalo željezo svojih motika i sjekira. Životopis uz taj događaj donosi predaju o neoštećenoj posudici ulja povezanoga sa svetim Martinom, koju je među ruševinama opazio svećenik Antidiol. Eugendus je nesreću podnio strpljivo i pristupio obnovi. Samostanski je život uredio tako da su braća dijelila prostor za odmor, svatko sa svojom posteljom, kao što su već zajedno blagovala. Opat je boravio s njima.

Veza s drugim crkvama očitovala se i u štovanju svetaca. Životopis pripovijeda da je Eugendus u snu vidio apostole Petra, Pavla i Andriju, a potom susreo dvojicu braće koja su se vraćala s njihovim relikvijama. Sam je pohitao javiti samostanu da dolaze. Zajednica je relikvije dočekala uz psalme i položila ih pod oltar. U toj predaji šumska se zajednica u Juri prepoznaje kao dio iste Crkve koja časti apostole u velikim gradovima.

Monaški je život uključivao i vrlo praktične odgovornosti. Kada je zbog opasnosti na bližim putovima trebalo nabaviti sol iz udaljenijih krajeva, Eugendus je sudjelovao u odluci da se braća upute prema Tirenskom moru. Njihov je povratak kasnio, pa je zbog te odluke morao slušati prigovore. Životopis opisuje njegovu ustrajnu molitvu za njih te pripisuje svetom Martinu utješnu objavu da će se vratiti. Pripovijest završava njihovim povratkom u zajednicu.

Samostanski se poredak hranio starijom monaškom predajom. Čitala su se djela i pouke povezani s Bazilijem, ocima s Lérinsa, Pahomijem i Kasijanom. Životopisac pritom ističe prilagodbu mjesnim prilikama i zahtjevima rada. Eugendusova zajednica nije odbacivala oce, nego je primljenu baštinu nastojala živjeti u vlastitim okolnostima. U središtu su ostajali čitanje, molitva, zajednička dobra i služenje braći, osobito onima koji više nisu mogli podnositi uobičajeni napor.

U starosti je i sam postao bolestan. Prema životopisu, tegobe su trajale oko šest mjeseci. Pozvao je brata kojemu je prije povjerio pomazivanje bolesnika i zatražio da i njega pomaže. U završnom obraćanju braći preporučio im je da vjerno čuvaju primljene ustanove svojih otaca. Petoga dana nakon tih riječi legao je na postelju i umro, izgledajući kao da je zaspao. Braća su ga s poštovanjem pokopala. Njegova se uspomena sačuvala i u imenu Saint-Oyand, kojim su se poslije nazivali samostan i mjesto. Rimski martirologij spominje svetoga Eugendusa 1. siječnja kao opata koji se od djetinjstva posvetio monaškom životu.