Sveti Erlembald Milanski
- Životni vijek
- † 1075.
- Slavi se
- 27. srpnja
Sveti Erlembald Milanski bio je laik i vojni predvodnik patarije, pokreta za obnovu crkvenoga života u Milanu u jedanaestom stoljeću. Zalaganje za uredan život klera i protivljenje simoniji, trgovanju crkvenim službama, povezali su se u njegovu djelovanju s borbom za upravljanje gradom i izbor nadbiskupa. Nije bio svećenik, nego čovjek plemićkoga i vojničkoga svijeta koji se uključio u crkvene prijepore svojega vremena.
Na čelo patarije došao je 1063., nakon smrti svojega brata Landulfa, milanskoga podđakona. Prema životopisnoj predaji, vratio se s hodočašća u Svetu zemlju i razmišljao o redovničkom životu, ali ga je đakon Arialdo pozvao da preuzme bratovo mjesto u pokretu. Erlembald je ostao laik i postao Arialdov suradnik u nastojanju da se reformira milanski kler.
Godine 1064. otišao je u Rim k papi Aleksandru II. Potporu je potom tražio u povezanosti s Rimskom Crkvom. Njegovo je vodstvo patariji dalo i vojno obilježje: u sukobima s klerom i nadbiskupom Guidom da Velateom služio se silom. Reforma je tako sve više ulazila u gradske obračune, u kojima su se protivnici borili i za crkvenu vlast i za vlastiti položaj.
Arialdo je 1066. bio uhvaćen i ubijen. Erlembald se zauzeo da njegovo tijelo bude predano njegovim sljedbenicima. Landulf Stariji, milanski kroničar i protivnik patarije, opisuje kako je Erlembald okupio ljude i poslao pregovarače tražeći tijelo svojega suradnika. Sljedbenici su potom tijelo koje su primili položili na nosila, prekrili plaštem i prenijeli uz litanije do samostana San Celso. Ondje su ga pokopali i počeli častiti kao mučenika.
Borba oko nadbiskupske stolice nastavila se. Nakon Guidova povlačenja Erlembald se suprotstavio Gotofredu da Castiglioneu, kandidatu kojega je podupirao njemački dvor. Požar u Milanu 1071. prekinuo je opsadu njegova utvrđenoga uporišta. Erlembald je potom podupro izbor Attona 1072., ali su protivnici novoga izabranika prisilili na povlačenje. Potvrda izbora u Rimu nije uspjela smiriti Milano. Povezanost s papinstvom ostala je važna za Erlembaldovu vlast, no nije mu osigurala trajan pristanak sugrađana.
Papa Grgur VII. u pismu Beatrici i njezinoj kćeri Matildi od 15. travnja 1074. zatražio je da biskupu Werneru iz Strasbourga omoguće siguran prolaz do Erlembalda u Milanu. Werner je bio podvrgnut crkvenoj kazni, ali je pokazivao kajanje i tražio milosrđe. Papa nije udovoljio njegovoj želji da mu se potpuno vrati biskupska služba, no tražio je da se prema njemu postupa dobrohotno i da bude zaštićen na putovanju. U tom se događaju Erlembald pojavljuje kao važan milanski oslonac papinskih poslova. Istodobno, Grgurov zahtjev pokazuje da je uz ispravljanje zloporaba trebalo ostaviti mjesta obraćenju, oproštenju i zaštiti čovjeka.
Sukob je zahvatio i sam sakramentalni život. Landulf pripovijeda da je Erlembald na Veliku subotu prisilio klerike koji su donijeli svetu krizmu za krsne obrede da dođu u gradsko kazalište. Ondje im je, nakon oštrih optužaba, oduzeo ulje i izlio ga na zemlju. Kroničar taj postupak osuđuje i suprotstavlja mu uvjerenje da nedostojnost službenika ne oduzima svetost sakramentu.
U završnom sukobu 1075. Erlembald je predvodio naoružane pristaše. Prema Landulfovu prikazu, pripremao je vojnike i pješake, a protivnička se strana također spremala za borbu. Sam je uzjahao konja u oklopu i ponio zastavu; uz njega je bio svećenik Liprando s križem. Erlembald je poginuo u okršaju.
U kasnijem crkvenom spomenu sačuvala se njegova odanost reformi i Rimskoj Crkvi. Uz boravak pape Urbana II. u Milanu 1095. povezuje se svečano podizanje i vjerojatni prijenos njegovih ostataka u San Dionigi, kao izraz javnoga štovanja. Godine 1528. preneseni su u milansku katedralu. Njegov se spomen tradicionalno veže uz 27. srpnja. Erlembaldova je baština ostala povezana s ozbiljnim pozivom na obnovu Crkve, ali i s bolnim posljedicama posezanja za silom u njezinu životu.
