Sveti Erazmo iz Formije

Erazmo iz Formije ostao je u crkvenom pamćenju kao mučenik kojemu su se mornari utjecali usred oluje. Povijesna sigurnost njegova životopisa vrlo je ograničena: drevni kult i relikvije povezane s Formijom čvršći su od kasne Pasije koja ga vodi od Antiohije i Libanona preko Ilirika do talijanske obale.

Papa Grgur Veliki u šestom stoljeću svjedoči da su se Erazmove relikvije čuvale u Formiji. Vjerojatno je bio biskup i mučenik iz doba Dioklecijanova progona, umro oko 303. Kada je Formija u devetom stoljeću razorena, središte njegova kulta preneseno je u obližnju Gaetu.

Kasniji životopisi poistovjetili su ga s Erazmom Antiohijskim i oblikovali dugu pripovijest o sedam godina pustinjaštva, anđeoskim oslobođenjima iz zatvora, propovijedanju u različitim krajevima i brojnim mučenjima. Te pojedinosti nemaju čvrstu povijesnu osnovu. Posebno poznat prikaz crijeva namotanih na vitlo možda je nastao pogrešnim tumačenjem vitla kao mornarskoga atributa.

Upravo je povezanost s morem oblikovala naslov „sveti Elmo”. Električno pražnjenje koje se za oluja pojavljuje na vrhovima jarbola mornari su nazivali vatrom svetoga Elma i prihvaćali kao znak zaštite. Prirodna pojava ima fizikalno objašnjenje; pobožno ime svjedoči o ljudskoj potrebi da se u opasnosti molitvom osloni na Boga.

Erazmo je na Zapadu uvršten među Četrnaest svetih pomoćnika. Zbog ikonografije vitla i legende o mučenju zaziva se kod bolova u trbuhu, crijevnih tegoba i poroda. Takvo zaštitništvo ne zamjenjuje liječenje. Zagovor sveca pripada molitvi zajednice koja bolest ne poriče, nego je povjerava Bogu uz odgovornu ljudsku skrb.

Slavi se 2. lipnja. Njegov kult pokazuje kako se oko kratke povijesne jezgre mogu nataložiti različite predaje. Pošteno razlikovanje tih slojeva ne osiromašuje vjeru. Jasnije otkriva ono što Crkva pouzdano čuva: spomen biskupa i mučenika te nadu ljudi koji su, suočeni s morem, bolešću i strahom, tražili postojanost u Kristu.