Sveti Epifanije Salaminski

Sveti Epifanije Salaminski bio je monah, biskup i crkveni otac čiji je život povezao Palestinu, Egipat i Cipar. U crkvenom je pamćenju ostao kao gorljiv branitelj pravovjerja i pisac opsežnih djela o vjeri i učenjima svojega vremena. Njegovo najpoznatije djelo, Panarion, sačuvalo je mnogo podataka o starom kršćanstvu. Uz učenost i pastirsku revnost njegov život pokazuje i teškoće crkvenih sporova u kojima se obrana nauka isprepletala s odnosima među biskupima i monaškim zajednicama.

Rođen je približno između 310. i 320. godine u Palestini. Crkveni povjesničar Sozomen smješta njegovo rodno mjesto blizu Eleuteropolisa. O njegovoj obitelji i najranijim godinama nema dovoljno pouzdanih podataka za cjelovit prikaz. Jasnije se razabire mladić koji traži monaški život i uči od iskusnih asketa. Dio priprave proveo je u Egiptu, jednom od velikih središta ranoga monaštva, a potom je djelovao u Palestini.

Kraj Eleuteropolisa osnovao je monašku zajednicu i dugo bio njezin predstojnik. Ondje su se molitva, asketski život i proučavanje povezali u službu koja je prethodila njegovu biskupstvu. Bio je i svećenik. Poznavanje više jezika olakšavalo mu je pristup različitim kršćanskim predajama i tekstovima. Jeronim ga je prozvao Pentaglossos, povezujući taj naziv s njegovim poznavanjem pet jezika: hebrejskoga, sirijskoga, egipatskoga, grčkoga i latinskoga.

U drugoj polovici IV. stoljeća postao je biskup Salamine na Cipru, grada poznatoga i kao Constantia. U toj je službi ostao do smrti. Monaško iskustvo nije bilo odvojeno od njegove biskupske zadaće: želio je zajednicu poučiti u vjeri i zaštititi je od nauka koji je smatrao pogrešnim. Živio je u razdoblju snažnih rasprava o Presvetom Trojstvu, Kristu i Duhu Svetome, kada vjerski prijepori nisu ostajali zatvoreni u knjigama nego su zahvaćali i svakodnevni crkveni život.

Životopisna predaja pamti ga i po jednostavnosti te velikodušnom pomaganju siromasima. Njegovu pastirsku službu nije činilo samo pisanje protiv zabluda: s njegovim se imenom povezivala i darežljivost prema potrebitima. Ta je uspomena na milosrđe ostala uz mnogo poznatiju sliku neumornoga polemičara.

Njegov Ancoratus povezuje pouku i obranu vjere. Naslov upućuje na čvrstu usidrenost, a djelo je trebalo pomoći vjernicima da sačuvaju jasnoću kršćanske ispovijesti. Sadržava dvije ispovijesti vjere te obrazlaže nikejsku vjeru u okolnostima novih osporavanja. Posebno je važno njegovo izlaganje o Duhu Svetome. Biskupova je namjera bila pokazati što Crkva vjeruje i kako to vjerovanje razlikuje od učenja koja odbacuje. U tom se djelu iza polemičara jasno vidi učitelj zajednice.

Epifanije naglašava da Božji Sin utjelovljenjem ne prestaje biti pravi Bog, nego uzima stvarnu ljudsku narav, s tijelom i ljudskom dušom. Kristovo čovještvo nije samo privid niti se svodi na tijelo bez duše. Mariju naziva Bogorodicom upravo zato što je onaj kojega je rodila utjelovljeni Božji Sin.

Panarion je mnogo opsežniji pothvat, nastao tijekom 370-ih godina. Epifanije je djelo zamislio kao svojevrsnu lijekovnicu: nasuprot onomu što je držao otrovom zablude želio je pružiti pomoć i protuotrov. U tri knjige rasporedio je prikaz osamdeset hereza. Taj broj ne označava samo kršćanske skupine njegova doba. U vlastitu je razdiobu uključio i pretkršćanske religijske predaje, židovske sljedbe te grčke filozofske škole.

Djelo stoga obuhvaća vrlo širok povijesni prostor. Od starijih religijskih i filozofskih usmjerenja prelazi na različita gnostička učenja i na prijepore unutar kršćanstva IV. stoljeća. Prikuplja navode, opisuje stavove protivnika i nastoji ih pobiti. Često se služi usporedbama s otrovnim životinjama, kojima želi dočarati opasnost pogrešnoga nauka. Takav je jezik dio njegove polemičke nakane, a ne miran opis ljudi s kojima se ne slaže.

U predgovoru Panariona i sam moli čitatelje da mu oproste pretjeranu revnost i oštrinu izraza. Njegovo je djelo dragocjeno i zato što donosi ulomke i vijesti o spisima koji se inače nisu sačuvali. Povezuje ga se s poznavanjem starijih kršćanskih pisaca, među njima Justina, Ireneja i Hipolita. Tako knjiga napisana radi pobijanja protivnika danas čuva i tragove njihovih učenja.

Njegovo zanimanje za Pismo nije se iscrpljivalo u raspravama o herezama. U djelu O mjerama i težinama bavio se biblijskim knjigama i njihovim tekstualnim inačicama, mjerama i težinama te zemljopisom Palestine. Takvi su podaci pomagali razumjeti svijet u kojemu su nastajali i čitali se biblijski tekstovi. Djelo je sačuvano u sirijskoj predaji. U njemu se pokazuje druga strana njegova rada: prikupljanje i objašnjavanje znanja koje čitatelju olakšava pristup Svetomu pismu.

Kao biskup sudjelovao je i u širim crkvenim raspravama. U antiohijskom je sporu podupirao biskupa Paulina, kojega je podupirao i Rim. Godine 382. boravio je na crkvenom skupu u Rimu. Posebno se snažno protivio Origenovu učenju i onomu što je smatrao njegovim štetnim utjecajem. To ga je dovelo u sukob s jeruzalemskim biskupom Ivanom i povezalo s Jeronimom, dok je Rufin zastupao protivnu stranu.

Sukob nije ostao samo književan. Epifanije je zaredio redovnika za službu izvan vlastite biskupije, na području Ivanove crkvene vlasti, što je dodatno opteretilo njihove odnose. U pismu Ivanu, sačuvanom u Jeronimovu latinskom prijevodu, opravdava svoj postupak. U istom pismu pripovijeda da je u jednoj palestinskoj crkvi uklonio oslikani zastor s prikazom Krista ili svetca jer ga je smatrao neprikladnim za crkvu. Obećao je zamjenu i poslao drugi zastor.

Posljednji veliki spor odveo ga je u Carigrad. Prema Sozomenu, aleksandrijski biskup Teofil pridobio ga je za djelovanje protiv origenističkih učenja. U Carigradu je tada služio Ivan Zlatousti, kojemu su se obratili egipatski monasi poznati kao Visoka braća. Epifanije je tražio osudu Origenovih spisa i udaljenje tih monaha. Njegovi su zahtjevi naišli na protivljenje i povećali napetost među crkvenim ljudima okupljenima u gradu.

Sozomen pripovijeda i o susretu Epifanija s Visokom braćom. Pitali su ga je li pročitao njihove spise prije nego što ih je osudio. Prema tom izvještaju, priznao je da ih nije čitao i da je prosuđivao prema onome što je čuo. Njihov ga je odgovor barem djelomično uvjerio. Ubrzo je napustio Carigrad i krenuo prema Cipru. Umro je tijekom povratnoga putovanja 403. godine, prije nego što se vratio svojoj biskupiji.

Epifanija se štuje kao svetoga biskupa i crkvenog oca. U pravoslavnoj predaji slavi se 12. svibnja, datum koji se povezuje i s njegovim pokopom u Salamini. Njegova pisana ostavština čuva nastojanje da se vjernicima približi jasnoća crkvene vjere, ali i tragove burnih rasprava njegova doba. Najtrajnije mjesto među starokršćanskim piscima osigurala mu je upravo povezanost biblijskog znanja, katehetske pouke i širokoga poznavanja religijskih prijepora.