Sveti Enric d'Ossó i Cervelló

Sveti Enric d'Ossó i Cervelló bio je katalonski svećenik, kateheta, pisac i utemeljitelj Družbe svete Terezije od Isusa. Želio je da djeca i mladi ne prime samo vjersko znanje nego i osobno upoznaju Krista. Zbog toga je poučavao, okupljao udruge, pisao priručnike i časopise te odgajao ljude koji će sami postati odgojitelji. U središtu njegova mnogostrukog djelovanja ostali su molitva, ljubav prema Isusu i Mariji te duhovna škola svete Terezije Avilske.

Rođen je 16. listopada 1840. u Vinebreu, u Kataloniji, kao najmlađe od troje djece Jaimea de Ossóa i Micaele Cervelló. Roditelji su bili imućni zemljoradnici. Majka je podupirala njegovu želju da postane svećenik, dok mu je otac namijenio trgovačko zvanje. Još je kao dječak poslan na naukovanje u tekstilnu trgovinu. Tijekom toga razdoblja teško je obolio i prvu pričest primio kao popudbinu. Oporavio se, a na povratku kući zaustavio se u marijanskom svetištu kako bi zahvalio za ozdravljenje.

Majka mu je umrla 1854., za epidemije kolere. Četrnaestogodišnji Enric napustio je trgovačko naukovanje i otišao u Montserrat. Brat ga je vratio kući, ali otac je naposljetku prihvatio njegovu odluku. Iste je godine započeo sjemenišni studij u Tortosi. Želja koju je ranije morao braniti sada je dobila oblik dugotrajne priprave za svećeništvo.

Studirao je i u Barceloni, a za svećenika je zaređen u Tortosi 21. rujna 1867. Mladu misu slavio je 6. listopada u Montserratu. U sjemeništu je predavao matematiku i fiziku. Politički sukobi i protukatoličko ozračje otežavali su redovit život ustanove, pa je s bogoslovcima nastavljao rad i u drugim prostorima, među ostalim u biskupskoj palači. Nastojanje da ne prekine njihovu formaciju bilo je rani izraz njegova trajnog zanimanja za odgoj.

Uz poučavanje bogoslova vrlo se zauzeto posvetio katehezi. Godine 1871. organizirao je sustavnu vjeronaučnu pouku u dvanaest crkava Tortose i napisao praktični vodič za katehete. Nije želio da sve ovisi o jednom svećeniku i njegovim susretima s djecom. Pripremao je druge da mogu poučavati, prenositi vjeru i pratiti odrastanje mladih. Katehezu je shvaćao kao cjelovit odgoj koji uključuje znanje, vrijednosti i molitvu.

Posebno je poticao osobni odnos s Isusom. U djelima Terezije Avilske pronalazio je put kojim molitva postaje prijateljevanje s Bogom, a ne samo izvršavanje obveze. Terezija ga nije udaljavala od Krista: njezini su mu spisi pomagali da ga bolje upozna i druge vodi prema njemu. Djeci i mladima nastojao je približiti vjeru koja obuhvaća i razum i srce. Učitelj i svećenik u njemu nisu bili dva odvojena poziva, nego dva načina iste službe.

Važan dio toga apostolata bila je tiskana riječ. Godine 1871. pokrenuo je tjednik El amigo del pueblo, odnosno Prijatelj naroda. Nakon što ga je građanska vlast 1872. ukinula, iste je godine započeo mjesečnik posvećen svetoj Tereziji od Isusa. Uređivao ga je do smrti. Čitateljima je približavao katolički nauk, crkveni život i molitvu te poticao zanimanje za Terezijinu duhovnost. Tako je njegova pouka prelazila granice učionice i župnoga susreta.

Godine 1874. objavio je knjigu Cuarto de hora de oración, koja je čitateljima pomagala posvetiti četvrt sata molitvi. Knjiga je bila namijenjena redovitoj molitvenoj praksi, osobito u udrugama koje je okupljao. U svojem radu nije odvajao organiziranje apostolata od nutarnjega života. Ista osoba koja je učila poučavati druge trebala je nalaziti vrijeme za vlastiti susret s Bogom. Ta je povezanost molitve i djelovanja obilježila i zajednicu koju je poslije utemeljio.

Okupljao je različite skupine prema njihovim potrebama. Među mladim zemljoradnicima tortoškoga kraja promicao je marijansku pobožnost, a 1873. osnovao udruženje djevojaka posvećeno Mariji i svetoj Tereziji od Isusa. Želio je da članovi rastu u duhovnom životu i budu apostolski djelatni u vlastitoj sredini. Posebno je cijenio ulogu žena u prenošenju vjere i odgoju. Njegovo zauzimanje za njihovo obrazovanje nije ostalo samo na pisanju i poticanju udruga.

Dana 23. lipnja 1876. u Tarragoni je, uz suradnju Terese Blanch, započela Družba svete Terezije od Isusa. Devet mladih žena prihvatilo je novi zajednički put, a prve javne zavjete osam sestara položilo je 1879. Družba je bila posvećena kršćanskom odgoju, osobito djece, mladih i žena. Enric je želio obrazovane i duhovno zrele odgojiteljice, sposobne voditi druge. Za njegova se života zajednica proširila iz Španjolske u Portugal, Meksiko i Urugvaj.

Kao utemeljitelj nije se brinuo samo za vanjsko širenje. Održavao je veze s kućama družbe, putovao, razgovarao i pomagao uređivati život sestara kako bi mogle moliti i obavljati odgojni rad. Dobra organizacija bila mu je sredstvo, a ne svrha. Škola je trebala biti mjesto na kojemu poučavanje i odgoj zajedno pomažu osobi sazreti. Papa Ivan Pavao II. poslije je na njegovoj kanonizaciji istaknuo upravo tu sposobnost da odgaja druge za odgojiteljsko poslanje.

Prva škola družbe otvorena je 1878. u Villalongi, na području Tarragone. Zajednica je postupno razvijala i vlastiti ustroj: 1882. dobila je prvu redovnicu na službi vrhovne poglavarice. Godine 1890. otvorena je škola Ganduxer u Barceloni, kamo je preneseno i sjedište vrhovne uprave družbe. Tako je Enricovo odgojno nastojanje dobivalo trajne ustanove, dok su sestre preuzimale odgovornost za vlastitu zajednicu.

Pozornost je usmjeravao i prema društvenim pitanjima. Godine 1891., nakon enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., priredio je katekizam za radnike i imućne, približavajući im njezin sadržaj. Vjersku je pouku tako povezivao s pitanjima koja su zahvaćala radni i društveni život. Zauzimao se i za obnovu redovničkoga života, podupirao karmelićanke i zamišljao nove oblike svećeničkoga apostolata. Nisu svi njegovi planovi ostvareni za njegova života.

Posljednje su godine bile obilježene teškoćama, nerazumijevanjem i bolešću. Povukao se na nekoliko dana molitve u franjevački samostan Svetoga Duha u Giletu, kod Valencije. Ondje je iznenada umro 27. siječnja 1896., u dobi od pedeset i pet godina. Njegovi posljednji spisi bavili su se djelovanjem Duha Svetoga u kršćanskom životu. Posmrtni ostatci preneseni su 1908. u kapelu družbe u Tortosi.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 14. listopada 1979., a svetim 16. lipnja 1993. u Madridu. Štuje se kao zaštitnik španjolskih kateheta; u Tortosi se slavi 27. siječnja. Njegova se baština čuva u odgojnom djelovanju družbe, u molitvenim spisima i u nastojanju da onaj tko poučava vjeru sam živi iz prijateljstva s Kristom. Kateheta, učitelj i utemeljitelj ostavio je iza sebe ljude pripravljene da nastave ono što jedan čovjek nije mogao učiniti sam.