Sveti Emerik (Mirko) Ugarski
- Životni vijek
- † 1031.
- Slavi se
- 5. studenoga
Sveti Emerik Ugarski odgajan je za krunu koju nikada nije primio. Kao jedini preživjeli sin kralja Stjepana I. trebao je nastaviti izgradnju kršćanskoga kraljevstva, ali je umro mlad. Njegov spomen zato nije životopis vladara, nego slika priprave: vlast se uči kao služenje prije nego što se uopće preuzme.
Rođen je oko 1007. kao sin svetoga Stjepana, prvoga ugarskog kralja, i Gizele Bavarske. Hrvatska tradicija njegovo ime Emerik prevodi i kao Mirko. Odgajao ga je benediktinac Gerard, poslije biskup Čanada i mučenik. Obrazovanje je uključivalo vjeru, asketsku disciplinu i pripravu za državničku odgovornost.
Otac mu je uputio zbirku pouka o kršćanskom vladanju. U njima se budućega kralja poziva na pobožnost, pravednost, milosrđe, strpljivost prema strancima i savjetovanje s mudrim ljudima. Premda se oblik i autorstvo teksta proučavaju u povijesnom kontekstu, on jasno pokazuje kakav je ideal vlasti srednjovjekovna Ugarska povezivala s Emerikom.
Emerik se oženio 1022., ali identitet supruge nije pouzdano utvrđen. Kasniji životopis govori da su supružnici živjeli u potpunoj čistoći; to pripada hagiografskoj predaji napisanoj desetljećima nakon njegove smrti. Sigurno je da ga je otac pripremao kao nasljednika i pokušavao uključiti u vlast.
Planovi su prekinuti 2. rujna 1031., kada je Emerik poginuo u lovu, prema predaji od napada vepra. Imao je oko dvadeset i četiri godine. Pokopan je u Székesfehérváru. Njegova smrt ostavila je kraljevstvo bez izravnoga nasljednika i otvorila teško razdoblje borbe za prijestolje.
Štovanje se razvilo uz njegov grob, gdje su predaje bilježile ozdravljenja i obraćenja. Godine 1083. njegov je grob svečano otvoren, a papa Grgur VII. odobrio je njegovo štovanje zajedno s ocem Stjepanom i biskupom Gerardom. Spomen mu se slavi 5. studenoga.
Slug emerik-ugarski i lokalna mapa emerik odnose se na istu osobu, a ne na dvojicu svetaca. Ne treba ga miješati ni s blaženim Emerikom od Quinta. Emerikova mladost ostaje podsjetnik da kršćanska odgovornost ne počinje položajem. Ona se oblikuje poukom, disciplinom i sviješću da vladar nije vlasnik ljudi, nego dužnik općega dobra.
