Sveta Elizabeta i sveti Zaharija

Sveta Elizabeta i sveti Zaharija pokazuju kako Božje obećanje ulazi u stvaran bračni život, obilježen dugom čežnjom, molitvom i ljudskim kolebanjem. Luka ih predstavlja zajedno kao pravednike, ali ih ne idealizira: Elizabeta prima dar s poniznom radošću, a Zaharijina sumnja prolazi kroz šutnju dok ne sazrije u poslušnost i hvalu.

Elizabeta je bila potomkinja Aronova svećeničkog roda, a Zaharija svećenik iz Abijina reda. Evanđelje ga ne naziva velikim svećenikom. Živjeli su pravedno pred Bogom, ali nisu imali djece i već su bili u poodmakloj dobi. Njihova se vjernost stoga nije oslanjala na vidljiv uspjeh: dugo su služili Bogu noseći neispunjenu želju koju njihovo vrijeme nije znalo promatrati bez osude.

Dok je Zaharija obavljao svećeničku službu u jeruzalemskom Hramu, anđeo Gabrijel navijestio mu je da će Elizabeta roditi sina. Djetetu je trebalo dati ime Ivan, a ono će pripraviti narod za Gospodina. Zaharija je zatražio znak jer nije mogao povjerovati da bi se obećanje moglo ispuniti u njihovoj starosti. Ostao je nijem do dječakova rođenja. Njegova šutnja u Lukinoj pripovijesti nije prazna kazna: postaje vrijeme u kojemu čovjek uči da Božja riječ ne ovisi o granicama njegove predodžbe.

Elizabeta je začela i prvih se mjeseci povukla u skrovitost. U trudnoći je prepoznala da ju je Gospodin pogledao i skinuo s nje sramotu koju su joj ljudi pripisivali zbog neplodnosti. Čudesno rođenje budućega Preteče u Evanđelju ujedno objavljuje Boga koji vidi poniženje osobe i vraća joj dostojanstvo.

U šestom mjesecu Elizabetine trudnoće Marija je, nakon Gabrijelova navještenja, došla u gorski kraj Judeje. Na njezin pozdrav dijete je zaigralo u Elizabetinoj utrobi, a Elizabeta se napunila Duhom Svetim. Mariju je nazvala blagoslovljenom među ženama i majkom svojega Gospodina te blaženom jer je povjerovala. U susretu dviju žena obećanje dano jednomu domu otvara se cijeloj povijesti spasenja: Ivan već prije rođenja upućuje na Krista, a Elizabeta prva izgovara vjeru u otajstvo Marijina majčinstva.

Marijin hvalospjev Veliča nastaje u okviru toga pohoda, dok je Zaharijin Blagoslovljen Gospodin vezan uz Ivanovo rođenje. Kada su susjedi i rodbina htjeli dječaku dati očevo ime, Elizabeta je ustrajala da se zove Ivan, kako je bilo naviješteno. Zaharija je isto ime napisao na pločici; tada mu se vratio glas i on je blagoslovio Boga. Njegove prve riječi nakon duge šutnje nisu obrana vlastite sumnje, nego proročka hvala Bogu koji pohodi i otkupljuje svoj narod.

Zaharijin hvalospjev ne zadržava se na radosti starijih roditelja koji su dobili sina. Ivanu daje njegovo mjesto u Božjem djelu: bit će prorok Svevišnjega i ići pred Gospodinom da mu pripravi put. Elizabeta i Zaharija primaju dijete kao dar, ali ga ne prisvajaju. Njihovo roditeljstvo služi poslanju koje nadilazi obiteljske želje.

Nakon Ivanova rođenja Sveto pismo više ne opisuje život njegovih roditelja. Pripovijesti da se Elizabeta s djetetom tijekom Herodova nasilja sakrila u špilju, da je kamen zatvorio ulaz te da je Zaharija ubijen u Hramu jer nije odao sinovo skrovište pripadaju kasnijoj predaji. One se ne mogu iznositi kao nastavak Lukina izvještaja ni kao pouzdano utvrđene okolnosti njihove smrti.

Zajednički spomendan svete Elizabete i svetoga Zaharije slavi se 5. studenoga. Elizabeta je ista biblijska osoba koja se zasebno obrađuje kao majka Preteče; ovdje je naglasak na bračnom paru i njihovu zajedničkom mjestu u početku evanđelja.

U njihovu domu Bog priprema put svojemu Sinu kroz strpljenje supružnika, Marijin pohod i rođenje Ivana Krstitelja. Elizabeta i Zaharija svjedoče da bračna vjera nosi i pitanja i kušnje te ostaje pred Bogom dok se sumnja ne preobrazi u poslušnost, primljeni dar u poslanje, a šutnja u blagoslov.