Sveti Egidije
- Životni vijek
- 640. – 710.
- Slavi se
- 1. rujna
Egidijev se lik u kršćanskoj predaji oblikovao kao slika čovjeka koji se povlači iz borbe za ugled, ali ne prestaje biti dostupan drugima. Povijesnih podataka o njemu malo je; mnogo je sigurnije drevno štovanje pustinjaka i opata u donjem toku Rhône nego slikovite pojedinosti njegova životopisa.
Vjerojatno je živio u sedmom i početkom osmoga stoljeća na području današnje južne Francuske. Uz njegovo se ime veže samostan Saint-Gilles-du-Gard, oko kojega je izrastao grad i važno hodočasničko središte na putovima prema Santiagu de Composteli. Njegov grob odgovara ranomu srednjovjekovnom razdoblju, ali natpis potječe iz desetoga stoljeća.
Anonimni životopis potvrđen tek u desetom stoljeću pripovijeda da je Egidije bio plemić iz Atene koji je došao u Provansu i živio u šumi. Hranila ga je košuta, a lovčeva strijela namijenjena životinji ranila je pustinjaka. Kralj mu je potom sagradio samostan. Atena, košuta, kraljevo ime i pojedinosti osnutka pripadaju legendarnom sloju, a ne provjerljivoj biografiji.
Ta predaja ipak nosi jasnu duhovnu sliku: čovjek koji ne traži moć postaje zaštitnikom ranjiva stvorenja, a vlast se poziva da nasilje zamijeni brigom. Egidijeva se pustinja ne zatvara pred učenicima i hodočasnicima. Samoća u kršćanskom životu ima smisla kada čovjeka čini pozornijim prema Bogu i dostupnijim bližnjemu.
Kasniji tekst povezuje Egidija čak s Karlom Velikim i tajnim grijehom koji se car nije usudio ispovjediti. Kronologija tu priču čini nemogućom. Ona je pridonijela tomu da ga se zaziva za dobru ispovijed, ali ne smije se prenositi kao povijesni događaj.
Egidijev kult proširio se diljem Europe, a na Zapadu je postao jedan od Četrnaest svetih pomoćnika i jedini nemučenik u toj skupini. Posebno se povezuje s osobama s invaliditetom, siromašnima i društveno isključenima. Slavi se 1. rujna.
Njegov život ne možemo rekonstruirati u pojedinostima, ali kult je sačuvao zahtjevnu poruku. Povlačenje od časti nije bijeg od čovjeka. Egidijeva šuma u predaji postaje mjesto gostoljubivosti, a rana od strijele znak blizine svima koje je društvo ranilo ili ostavilo izvan svojih sigurnih krugova.
