Sveti Efrem Sirac, đakon i crkveni naučitelj

Sveti Efrem Sirac dao je Crkvi teologiju koja se mogla pjevati. U njegovim himnima narod je učio vjeru, molio i slavio Krista, a biblijske su slike postajale riječi zajedničke nade. Taj pjesnik nije živio daleko od nevolja svojega vremena. Bio je đakon na granici dvaju carstava, prognanik iz rodnoga grada i služitelj bolesnih. Zato su u njegovu životu nauk, pjesma i skrb za ljude ostali povezani.

Rođen je oko 306. u Nisibisu, gradu u tadašnjoj rimskoj Mezopotamiji, blizu perzijske granice. Odrastao je među kršćanima koji su govorili sirjačkim jezikom, oblikom aramejskoga. U toj je predaji Sveto pismo odzvanjalo riječima drukčijima od grčkoga i latinskoga svijeta, ali je naviještalo istoga Krista. U kasnijim životopisima nalaze se proturječne priče o njegovoj obitelji i mladosti; nije sigurno sastavljati iz njih slijed dramatičnih obraćenja. Čvršća je veza s biskupom Jakovom Nisibijskim, uz kojega se obrazovao i djelovao u crkvenoj školi.

Efrem je izabrao život djevičanstva i siromaštva te je primio đakonski red. Đakon je ostao do smrti. Njegova služba nije bila čekanje svećeništva: u zajednici je poučavao, propovijedao, pjevao i pomagao ljudima. Je li pripadao zajednici koju bismo danas nazvali samostanom, nije posve jasno. Njegov asketski život ipak je bio stvaran i povezan s crkvenim narodom, a ne samo s povlačenjem u osamu. U Nisibisu su se uz biskupa i učitelje oblikovali naraštaji vjernika koji su trebali razumjeti vjeru u nemirnim vremenima.

Grad je više puta bio ugrožen perzijskim napadima. Efrem je doživio opsade, nesigurnost i strah svojih sugrađana. Godine 363., nakon što je car Jovijan predao Nisibis Perzijancima, morao je otići s drugim kršćanima. Preselio se u Edesu, grad snažne sirjačke kršćanske kulture. U tu je novu sredinu donio iskustvo škole i crkvenoga pjevanja, ali i sjećanje na izgubljeni dom. U himnima o Nisibisu povijest rata i progonstva nije ostala samo politička tema: postala je molitva naroda koji traži Božju vjernost usred gubitka.

U Edesi je nastavio propovijedati i pisati. Sačuvana djela obuhvaćaju biblijske komentare i polemičke spise u prozi, pjesničke homilije te velik broj himana. Metrika i pripjev omogućavali su zajednici da ih uči i pjeva. U doba kad su različiti vjerski učitelji širili svoje ideje pjesmom, Efrem je istim sredstvom jasno ispovijedao crkvenu vjeru. Himan nije bio lakša zamjena za ozbiljnu pouku. U njemu su istine o Kristu, stvaranju, krštenju i uskrsnuću ulazile u pamćenje onih koji možda nikada neće čitati opsežnu teološku raspravu.

Među njegovim se pjesmama čuvaju ciklusi o vjeri, raju i rodnome Nisibisu. Neke su nastale kao odgovor učenjima koja su se među sirjačkim kršćanima širila privlačnim napjevima. Efrem nije odbacio pjesmu zato što je služila i zabludi; ispjevao je vlastite stihove za crkvenu zajednicu. U njima se protivio pojednostavljivanju Kristova otajstva i pozivao vjernike da ga traže u Pismu, slavlju i molitvi. Tako je učitelj ostao blizak ljudima koji su vjeru primali slušajući i pjevajući.

Posebno je volio povezivati različite dijelove Pisma. U pjesmama o Kristovu rođenju divi se tomu što je vječna Riječ prihvatila ljudsku malenost. Marija je u njima majka onoga koji daje život svijetu. U pjesmama o raju Adamova se izgubljena blizina Bogu susreće s Kristom koji čovjeku ponovno otvara put. Euharistiju opisuje slikama hrane, ognja i bisera: kruh koji prima vjernik nosi dar života koji ne može proizvesti sam. Takav jezik ne iscrpljuje otajstvo, nego ga otvara molitvi.

U njegovim se djelima često susreću Stari i Novi zavjet. Slike vrta, drveta, vode i svjetla ne ostaju samo ukrasi stihu: povezuju stvaranje, čovjekov pad, Kristovo utjelovljenje i sakramentalni život Crkve. Time je Efrem pomagao zajednici čitati Pismo kao cjelinu. Njegove su prozne rasprave i komentari pokazivali da pjesnik nije zanemario tumačenje biblijskoga teksta, a pjesme su tomu tumačenju davale glas koji se mogao čuti u bogoslužju.

Efrem je bio pažljiv prema svijetu koji je vidio oko sebe. U prirodi, radu i predmetima svakodnevice nalazio je slike kojima je tumačio vjeru. Biser mu je mogao pokazati ljepotu i nedjeljivost istine; svjetlo i oganj govorili su o Božjoj blizini i snazi. Pritom nikada nije želio da slika zamijeni Krista. Pjesnička riječ služila je da čovjek dublje čuje evanđelje i zajedno s drugima zapjeva hvalu. Zbog toga ga je sirjska predaja prozvala „Harfom Duha Svetoga”.

Njegovi su himni bili i važan dio crkvene pouke na blagdanima. Pjevanje je okupljalo zajednicu u kojoj nisu svi bili učenjaci ili govornici. Sirjačka crkvena uspomena povezuje s njim skupine posvećenih žena koje su predvodile pjevanje. Njihov glas nije bio samo pratnja propovjedniku: himni su trebali postati zajedničko ispovijedanje vjere. Ta je tradicija nastavila živjeti u istočnim kršćanskim zajednicama i nakon njegove smrti. Efremovi su tekstovi prenošeni i prevođeni daleko od Edese, a kršćani različitih jezika u njima su prepoznavali biblijsku dubinu koja ne gubi toplinu pjesme.

Posljednje razdoblje njegova života vezuje se uz glad i bolest u Edesi. Crkvena uspomena govori da je za gladnih godina pomagao organizirati hranu i ležaje za potrebite, a zatim njegovao oboljele u epidemiji. Umro je 373., prema toj uspomeni nakon što se i sam zarazio. Tako se njegov trajni đakonat očitovao do kraja: onaj koji je Kristovu milost slavio stihom nije se udaljio od ljudi kojima je trebala skrb.

Istočne su Crkve od davnine čuvale njegove himne i štovale ga kao učitelja. Njegova se pjesnička baština nije vezala samo uz jedan blagdan: sačuvani su tekstovi za slavlja Kristova života i za spomen svetaca, kao i pjesme povezane s pokorom i pokojnicima. Prenošenje tih djela otvorilo je sirjački način teološkoga govora kršćanima koji nisu poznavali Efremov materinski jezik. Papa Benedikt XV. proglasio ga je 1920. crkvenim naučiteljem, priznajući bogatstvo te baštine za cijelu Crkvu. U današnjemu rimskom kalendaru slavi se 9. lipnja. Efremov glas i dalje podsjeća da vjera može biti duboka i kada govori pjesmom: njezine se riječi rađaju iz Pisma, postaju hvala Bogu i traže ruke spremne pomoći bližnjemu.