Sveti Efrem, đakon i crkveni naučitelj

Efrem se rodio u gradu Nisibisu, blizu sirijske granice s današnjom Turskom. U vrijeme Efremova rođenja Nisibis je bio dio Rimskoga Carstva. Bio je to raznolik grad Sirijaca, Aramejaca, Arapa, Grka, Židova, Parte, Rimljana i Iranaca. Među vjerskim uvjerenjima bili su židovstvo, kršćanstvo i mnogoboštvo. Najčešće se govorio aramejski, a u manjoj mjeri grčki i latinski.

Kad je Efrem bio još dječak, car Konstantin Veliki izdao je Milanski edikt, kojim je kršćanstvo postalo dopušteno u čitavom Carstvu. Efrem je vjerojatno od svoje majke još rano naučio vjeru. Ipak, predaje iz njegove mladosti govore da, premda je bio odgojen u kršćanskoj vjeri, nije živio po njoj. Jedna priča pripovijeda da je jednoga dana, dok je Efrem hodao poljem i ugledao kravu, odlučio radi zabave bacati kamenje na nju i tjerati je da trči. Efrem je progonio kravu i zasipao je kamenjem sve dok jadna životinja nije uginula. Kad je poslije susreo vlasnika krave, zanijekao je da je životinju ikada vidio. Zbog toga će dvostrukog grijeha kasnije gorko žaliti.

Nekoliko mjeseci poslije Efrem je boravio s prijateljem koji je bio pastir. Kad se pastir previše napio, izgubio je ovce, bilo zbog lopova bilo zbog vukova. Zbog toga su i pastir i Efrem bili uhićeni i bačeni u tamnicu pod optužbom da su ukrali ovce. U toj se tamnici dogodilo nešto što mu je promijenilo život. Poslan je anđeo da ukori Efrema i objasni mu da, iako je nevin za zločin u vezi s ovcama, nije nevin za druge prijestupe, kao što je smrt krave. Sveti anđelovi prijekori učinili su čudo u Efremovoj duši te se on, suočen s božanskom pravdom, ispunio žalošću i pokajanjem. Božjom milošću, kad je nakon dva mjeseca pušten iz tamnice, ožalošćeni Efrem zavjetovao se da će promijeniti svoj život.

Neko vrijeme nakon oslobađanja Efrem je potražio savjet mjesnoga biskupa monaha, svetoga Jakova Nisibijskoga, tražeći duhovno vodstvo. Biskup Jakov uzeo ga je pod svoju zaštitu i počeo ga poučavati u svojoj školi, uvodeći ga u putove monaškoga života. U to se doba sirijsko monaštvo razlikovalo od monaškoga života koji se razvijao u Egiptu. U Egiptu su se monasi povlačili u pustinju, tražeći tišinu i samoću daleko od Rimskoga Carstva i društva, kako bi se mogli posvetiti isključivo Bogu. Sveti Antun Pustinjak ubraja se među najpoznatije pustinjske oce. U sjevernoj Siriji, gdje je živio Efrem, oni koji su prigrlili monaški život činili su to unutar zajednice vjernika. Živjeli su kao asketi, vršeći pokoru i pobožno moleći, ali su ostajali i služitelji mjesne Crkve, služeći zajednici i odgovarajući na njezine potrebe. To je život koji je Efrem prihvatio nakon što se zavjetovao na siromaštvo i beženstvo. Kao pustinjak, provodio je vrijeme u samoći špilja i u pustinji. Unutar zajednice činio je dobra djela.

Tijekom sljedećih četrdeset do pedeset godina Efrem je učio pod vodstvom biskupa Jakova i živio asketskim životom molitve, pokore i služenja. Svoje je mnoge darove upotrebljavao na slavu Božju. Efremova trajna baština njegovi su spisi. Bio je plodan pisac himana, pjesama, biblijskih komentara i homilija. Vjeruje se da je za života sastavio čak oko 400 himana i 3000 pjesama, koji su služili katehezi i bogoslužju. Bili su bogati slikama, teološki precizni, pronicavi, melodični i obrađivali su važne teme kao što su Utjelovljenje, Blažena Djevica Marija, sakramenti i svrha kršćanskoga života. Njegovi himni i pjesme imali su i apologetsku svrhu, to jest bili su obrana vjere. U to su vrijeme mnoge hereze bile raširene, a neki su krivovjerci nastojali širiti svoja uvjerenja sastavljajući himne, jer se himan lako pamti. Efrem je primijenio isti pristup, ali pravovjernim pjesmama i himnima koji su nastojali raspršiti zablude hereza. Zbog njegova dara da duboke istine vjere iznese na umjetnički način, mnogi su ga tijekom stoljeća nazivali „Harfom Duha Svetoga“.

Oko 350. godine Efremov učitelj, biskup Jakov, službeno je otvorio Školu u Nisibisu, koja je postala važno središte obrazovanja u Sirijskoj Crkvi. Efrem je pomagao biskupu te je postao cijenjen i utjecajan učitelj.

Godine 363. rimski car Jovijan izgubio je bitku s Perzijancima i bio prisiljen predati rimski grad Nisibis. Svi su kršćani bili prognani iz Nisibisa. Efrem se nastanio u Edesi, gradu oko 125 milja zapadno, procvalom kršćanskom središtu. U Edesi je nastavio poučavati, pisati i služiti zajednici na svaki način na koji je mogao. Ondje je osnovao školu, koja je postala još jedno važno kršćansko središte učenja. U Edesi je Efrem postao poznat kao svetac svakodnevnoga života, jer je često izlazio iz svoje samoće kako bi ljude poučavao kako živjeti vjeru na praktičan način. U nekom je trenutku bio zaređen za đakona, a kao đakon postao je istinski služitelj drugih. Kad je Edesu pogodila glad, pomagao je dijeliti hranu siromasima. Kad je izbila kuga, njegovao je bolesne. Tijekom kuge 373. godine Efrem se zarazio bolešću i postao mučenik ljubavi.

Premda je sveti Efrem umro u četvrtome stoljeću, papa Benedikt XV. proglasio ga je 1920. crkvenim naučiteljem. Sveti Efrem jedini je sirijski crkveni naučitelj te je veoma štovan ne samo u istočnim katoličkim Crkvama nego i u pravoslavnoj Crkvi. Moguće je da je proglašenje iz 1920. bilo učinjeno i djelomice kao način da se još više premosti jaz između Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve.

Dok častimo ovoga velikog sveca, osobito razmislite o snažnom učinku koji glazba ima na ljudsku osobu. Kakve pjesme slušate? Razmislite o tome da slijedite primjer svetoga Efrema ispunjajući svoj um himnima koji daju hvalu i slavu Bogu te to čine jasno i teološki bogato. Takva će vam navika zasigurno pomoći rasti u svetosti.