Sveti Dujam

Biskup i mučenik iz Salone ostao je uz svoj narod i onda kada je grad nestao. U njegovu se štovanju čita povijest Crkve koja kroz gubitke čuva ono najvažnije: vjernost Kristu.

Sveti Duje svake godine 7. svibnja okuplja Split na Sudamji. Grad izlazi na ulice, vjernici sudjeluju u bogoslužju i procesiji, a svečeve se moći iznose među ljude. Usred toga živog slavlja stoji čovjek o čijim osobnim riječima i svakodnevici znamo vrlo malo. Znamo, međutim, ono zbog čega ga Crkva pamti: bio je biskup Salone i podnio je mučeništvo u Dioklecijanovu progonu. Dujmova blizina Splićanima ne počiva na bogatstvu sačuvanih životopisnih pojedinosti, nego na svjedočanstvu vjere koju je njegova zajednica primila, sačuvala i predala dalje.

Sedmi svibnja ujedno govori nešto o načinu na koji Crkva živi sa svojom poviješću. Dujmovo se mučeništvo veže uz 10. travnja 304., ali je njegovo veliko mjesno slavlje pomaknuto na svibanj kako bi se moglo svečano slaviti i kada bi travanjski datum pao u dane u kojima liturgija daje prednost vazmenim otajstvima. Crkveni kalendar ovdje nije pokušaj da se promijeni dan njegove smrti. On pomaže zajednici da se svake godine sabere oko smisla te smrti: oko Krista kojemu je Dujam ostao vjeran. Tako i pučki naziv Sudamja, duboko ukorijenjen u gradskom govoru, čuva spomen koji je najprije liturgijski.

Salona je početkom četvrtoga stoljeća bila veliko rimsko središte, glavni grad provincije Dalmacije. Kršćani su ondje već imali zajednicu i biskupa. Njihova vjera nije bila odvojena od života grada: susretali su se s njegovim ljudima, radili, okupljali se na molitvu i pripadali društvu u kojemu je odanost caru imala i vjerski izraz. Kad su početkom četvrtoga stoljeća stupile na snagu carske mjere protiv kršćana, ta je napetost postala pitanje savjesti. Od njih se tražilo sudjelovanje u žrtvovanju rimskim božanstvima. Za kršćanina je takav čin značio zanijekati pripadnost Kristu.

Dujam je kao biskup stajao na čelu salonitanske Crkve u času kada je vjernost mogla stajati života. Pogubljen je 304. godine, za Dioklecijanova progona. Predaja i povijesni spomen Salone uz njega čuvaju imena drugih mučenika, među kojima je Anastazije, u Splitu poznat kao sveti Staš. Ne raspolažemo zapisom Dujmova ispitivanja ni pouzdanim opisom njegovih posljednjih riječi. No njegovo mučeništvo nije osamljena epizoda iz daleke prošlosti. Biskupova je služba bila vezana uz narod kojemu je naviještao evanđelje, a njegova smrt postala je trajno svjedočanstvo te povezanosti.

Dujmovo je tijelo položeno na groblju izvan gradskih zidina, na mjestu koje danas zovemo Manastirine. Nad grobom je najprije nastala manja spomen kapela, a zatim crkva. I prije velike bazilike kršćani su ondje dolazili i ukapali svoje pokojne. Zajednica kojoj je Dujam bio biskup nastavila je živjeti; devet godina nakon njegove smrti kršćani su u Carstvu dobili slobodu vjere. Oni koji su ostali iza njega mogli su javno moliti nad grobom čovjeka čije je biskupsko služenje progon nasilno prekinuo. Sjećanje na mučenika od tada se prenosilo i molitvom i kamenom.

Na Manastirinama je u prvoj polovici petoga stoljeća nad Dujmovim grobom podignuta velika bazilika. U njezinoj su blizini pronađeni brojni kršćanski grobovi i natpisi. Jedan sarkofag nosi osobito blizak spomen: pripada biskupu Primu, koji je u natpisu nazvan Dujmovim nećakom ili sinovcem. Uz mučenika su pokapani i drugi njegovi nasljednici na salonitanskoj biskupskoj stolici. Između tih grobova vidi se kontinuitet Crkve koja se nije zaustavila na gubitku svojega pastira. Vjernici su željeli počivati blizu mučenika, u vjeri da zajedništvo u Kristu ne prestaje smrću. Bazilika je kasnije preuređivana; u njezinoj se unutrašnjosti nalazio prostor za pjevače, a oltar i mučenikov grob bili su u svetištu. Ondje su se okupljali i hodočasnici. Raspored sačuvanih zidova i grobova pokazuje da je Dujmov spomen pripadao redovitomu životu zajednice, njezinu bogoslužju i brizi za pokojnike.

O Dujmu su nastajali i životopisi koji su ga povezivali izravno sa svetim Petrom. Prema toj kasnijoj predaji, bio je apostolov učenik, poslan iz Rima u Dalmaciju. Takav je prikaz stoljećima oblikovao pobožnost, ali ne pripada pouzdano utvrđenoj povijesti njegova života. Povijesna istraživanja smještaju salonitanskog biskupa i mučenika u Dioklecijanovo doba, na početak četvrtoga stoljeća. Veza splitske Crkve s apostolskom vjerom ne ovisi o tome je li Dujam osobno poznavao Petra. Očituje se u vjeri koju je Crkva kroz naraštaje primala od apostola i za koju je njezin biskup dao život.

Salona potom nije ostala grad kakav je Dujam poznavao. Nakon njezina propadanja u sedmom stoljeću, dio stanovnika našao je novi dom u obližnjoj Dioklecijanovoj palači. S njima je u Split prešla i baština stare salonitanske Crkve. Mučenikov grob ostao je u Saloni, ali njegovo štovanje nije ostalo vezano samo uz ruševine. Relikvije su prenesene u Split, a dio je dospio u Rim, u kapelu svetoga Venancija uz Lateransku baziliku. Na tamošnjem mozaiku Dujam je prikazan među mučenicima iz Dalmacije i Istre. Tako njegovo ime stoji i u središtu nove splitske Crkve i na rimskom spomeniku koji čuva uspomenu na progonjene kršćane s istočne obale Jadrana.

U središtu Splita ta je veza dobila osobito snažan znak. Dioklecijanov mauzolej postao je katedralna crkva, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a u njoj se časte moći svetoga Dujma. Građevina namijenjena caru u čije je doba Dujam ubijen postala je mjesto kršćanske molitve. Ta povijesna promjena ne treba uljepšavanja. Sama dovoljno govori o razlici između vlasti koja je tražila žrtvu pred carskim likom i vjere koja se u tom prostoru stoljećima okuplja oko Kristove žrtve. Splićani svoju prvostolnicu najčešće zovu katedralom svetoga Duje: mučenik je postao prisutan u imenu kojim grad prepoznaje jedno od svojih najsvetijih mjesta.

Na Sudamji se Dujmove moći iz katedrale iznose u grad koji je izrastao nakon propasti Salone. U toj procesiji susreću se dva mjesta njegove povijesti: salonitanski grob nad kojim je molila prva zajednica i splitska prvostolnica u kojoj moli njezina nasljednica. Između njih stoje naraštaji koji su prenosili evanđelje, gradili crkve, pokapali svoje mrtve i započinjali iznova. Splitska Crkva u Dujmu časti svojega biskupa i mučenika jer je, pred zahtjevom da žrtvuje drugim bogovima, ostao uz Krista. Njegovo ime izgovara se na gradskom trgu zato što se ta vjernost nije zatvorila u prošlost: primljena je kao baština za život Crkve danas.