Sveti Drogo od Sebourga

Sveti Drogo tražio je Boga u jednostavnosti koja se ne može odvojiti od služenja: kao pastir, hodočasnik i naposljetku samotnik uz seosku crkvu. Njegov život ne privlači veličinom javnih pothvata, nego postojanošću čovjeka koji je slobodu pronašao u siromaštvu, molitvi i blizini običnim ljudima. Upravo je u tome njegova trajna poruka: povučenost od buke nije bijeg od bližnjih ako čovjeka čini raspoloživijim za Boga i za njihove potrebe.

Rodio se 1105. u Épinoyu, u grofoviji Artois, u francuskome dijelu tadašnje Flandrije. Izvori ga prikazuju kao dijete plemićke obitelji koje je rano ostalo bez roditelja: otac mu je umro prije njegova rođenja, a majka pri porodu. Odrastao je kod rođaka i kao mladić odrekao se baštine u korist drugih nasljednika, a svoj imetak podijelio siromasima. Iako su pojedinosti njegova života do nas došle kroz kasniju predaju, temeljna slika ostaje jasna: napustio je povlašten položaj kako bi živio bez oslonca na bogatstvo.

U Sebourgu, nedaleko od Valenciennesa, zaposlio se kao pastir kod Elizabete de la Haire. Pastirski rad pružao mu je samoću za molitvu, ali ga nije odvajao od odgovornosti. Predaja pamti da je dobro poznavao stoku, vremenske prilike i liječenje životinja te da je svoje znanje dijelio s drugima. Darove koje je primao prosljeđivao je siromašnima. Tako se njegova askeza nije sastojala samo u odricanju: ono čega se odrekao postajalo je pomoć drugima.

Uz to razdoblje vezana je pripovijest o bilokaciji. Mještani su govorili da su ga istodobno viđali uz stado i u crkvi, pa je u kraju nastala uzrečica da nitko nije sveti Drogo te ne može u isti mah biti na dvama mjestima. Takvu predaju treba čitati kao dio njegova kulta, a ne kao povijesno provjerljiv izvještaj. Ona ipak pokazuje kako su ga ljudi zapamtili: kao čovjeka čiji su rad i molitva činili nerazdvojnu cjelinu.

Kad mu je pozornost ljudi postala teret, Drogo je napustio pastirski život i krenuo na hodočašća. Kasniji životopisi govore da je devet puta išao u Rim te pohodio svetišta Francuske i Italije. Točan broj putovanja nije moguće čvrsto potvrditi, ali hodočasništvo pripada postojanoj predaji o njemu. Put za Droga nije bio potraga za neobičnim doživljajima, nego tjelesno očitovanje pokore i čežnje za Bogom.

Bolest ga je naposljetku zaustavila. Zbog teške kile više nije mogao putovati pa se nastanio u maloj ćeliji uza zid crkve u Sebourgu. Jedan otvor povezivao ga je s crkvom, kako bi mogao sudjelovati u bogoslužju i primati pričest, a drugi s ljudima koji su mu donosili hranu i tražili molitvu ili savjet. Njegova samoća zato nije bila zatvorena. Slabost koja mu je oduzela hodočasnički put pretvorila je jedno nepomično mjesto u novu vrstu hodočašća: ustrajno življenje pred Bogom i otvorenost onima koji dolaze.

Predaja navodi da je u toj ćeliji proveo mnogo godina, sve do smrti oko 16. travnja 1186. Poslije smrti stanovnici njegova rodnog Épinoya htjeli su prenijeti tijelo, dok su ga ljudi iz Sebourga željeli zadržati. Priča da kola s tijelom nisu mogla nastaviti put pripada kasnijoj pobožnoj predaji. Povijesno je sigurnije reći da je Sebourg ostao središte njegova štovanja i mjesto njegovih relikvija. Biskup Richardot odobrio je 1609. javno štovanje podizanjem relikvija na oltar, potvrđujući već postojeći kult, a Drogo je uvršten u Rimski martirologij.

Najčvršće je potvrđen kao zaštitnik pastira. Dugi popisi drugih patronata nastajali su mjesno i tijekom stoljeća te ih ne treba sve smatrati jednako drevnima ili službenima. Osobito je kasna i povijesno neutemeljena tvrdnja da je zaštitnik kave: napitak kakav poznaje Europa nije pripadao njegovu svijetu u 12. stoljeću. Takva popularna poveznica više govori o naknadnom širenju pobožnosti nego o njegovu životu.

Drogov spomendan slavi se 16. travnja. Njegov lik ostaje blizak svima čiji se život odvija daleko od javne pozornice: radnicima, bolesnicima, njegovateljima i ljudima čija vjernost nema mnogo svjedoka. On pokazuje da se kršćanska sabranost ne mjeri udaljenošću od svijeta, nego slobodom od taštine i sposobnošću da se svakodnevni rad, ograničenje i susret s bližnjim prinesu Bogu.