Sveti Donat Zadarski

Sveti Donat Zadarski pripada razdoblju u kojem je biskupska služba tražila i pastirsku brigu i mudro posredovanje među silama. Njegov život pokazuje da služenje mjesnoj Crkvi može obuhvatiti oltar, graditeljstvo i diplomaciju, ako sve ostaje usmjereno miru i duhovnom dobru naroda.

Donat je rođen u drugoj polovini osmoga stoljeća, a početkom devetoga stoljeća bio je zadarski biskup. Mjesna ga predaja smatra Zadraninom; tvrdnja o irskome podrijetlu ostaje nesigurna. Franački zapisi spominju ga 805. među izaslanicima dalmatinskih gradova na dvoru Karla Velikoga, zajedno sa zadarskim predstavnikom Pavlom. U vremenu napetosti između Franačkoga i Bizantskoga Carstva Donat je sudjelovao u pregovorima važnima za dalmatinske gradove.

Predaja ga povezuje i s poslanstvom u Carigrad bizantskom caru Nikeforu. Ondje je dobio relikvije srijemske mučenice svete Anastazije, u Zadru zvane Stošija, te ih donio u zadarsku katedralu. Sačuvani mramorni kovčeg s Donatovim zavjetnim natpisom daje toj predaji opipljivu povijesnu težinu. Katedrala, dotad posvećena svetomu Petru, poslije je ponijela ime svete Stošije i ostala središte zadarske Crkve.

Donatu se pripisuje obnova ili gradnja monumentalne rotonde Presvetoga Trojstva, jedinstvenoga spomenika ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture. Crkva je stoljećima poslije dobila njegovo ime. Povezanost biskupa s tom građevinom govori više od graditeljske ambicije: u gradu na granici političkih svjetova trebalo je stvoriti vidljivo mjesto molitve i zajedništva.

Umro je oko 811. i bio pokopan u crkvi koju je podigao ili obnovio. Njegovi su ostatci početkom devetnaestoga stoljeća preneseni u katedralu svete Stošije. Drevno mjesno štovanje sačuvalo ga je kao jednoga od zaštitnika Zadra.

Spomendan svetoga Donata 25. veljače vraća pogled biskupu koji nije odvajao vjeru od odgovornosti za grad. Njegova diplomacija, briga za relikvije mučenika i gradnja crkve susreću se u jednoj službi: povezivati ljude s Kristom i jedne s drugima ondje gdje prijete podjele.