Sveti Dominik Savio

Kad je dvanaestogodišnji Dominik Savio 1854. susreo don Ivana Bosca, želio je nastaviti školovanje u Torinu i postati svećenik. Don Bosco u svojem životopisu pripovijeda kako je u dječaku prepoznao dobar materijal za odgoj, a Dominik mu je spremno odgovorio da onda bude krojač koji će od toga materijala načiniti odijelo za Gospodina. Živio je još manje od tri godine. U tom je kratkom vremenu u Oratoriju svetoga Franje Saleškoga stekao prijatelje, učio, molio i pomagao drugim dječacima. Salezijanci njegov blagdan slave 6. svibnja; umro je 9. ožujka 1857.

Dominik se rodio 2. travnja 1842. u Rivi kraj Chierija u talijanskom Pijemontu. Njegov otac Carlo radio je kao kovač, a majka Brigida kao krojačica. Obitelj je imala desetero djece i živjela je skromno. Kad je Dominik bio malen, preselili su se u Morialdo, nedaleko od Castelnuova. Ondje je upoznao život župe i seoske škole. Don Bosco je podatke o njegovu ranom djetinjstvu prikupio od roditelja i mjesnoga kapelana: pamtili su ga kao dijete koje je rado molilo, pomagalo kod kuće i ozbiljno pristupalo učenju.

Već sa sedam godina primio je prvu pričest. Tada su djeca u tim krajevima obično čekala do kasnije dobi, pa su svećenici najprije provjerili njegovo poznavanje vjeronauka i razumijevanje sakramenta. Pripremao se molitvom, a majku je zamolio za oproštenje zbog svega čime ju je mogao ražalostiti. U molitvenik je zapisao odluke koje je poslije često čitao: redovito će se ispovijedati, pričešćivati uz dopuštenje ispovjednika, svetkovati nedjelje i blagdane te njegovati prijateljstvo s Isusom i Marijom. U posljednjoj je izrazio želju da radije umre nego učini grijeh. Don Bosco ih je prenio u svojem životopisu kao dječakov osobni program, nastao na dan koji je Dominik pamtio s osobitom radošću.

Školovanje ga je vodilo iz Morialda u Castelnuovo, a zatim u Mondonio. Na nastavu je katkad morao dugo pješačiti. Učitelji su isticali njegovu marljivost i sposobnost, no školske su godine donosile i nepravde i dječačke sukobe. Don Bosco prenosi zgodu u kojoj je u Mondoniju Dominik podnio lažnu optužbu za nered u razredu, a učitelj je poslije doznao što se dogodilo.

Župnik i učitelj preporučili su Dominika don Boscu, svećeniku koji je u Torinu okupljao, školovao i odgajao dječake. Susreli su se u listopadu 1854., a krajem istoga mjeseca Dominik je došao u Oratorij na Valdoccu. Želio je učiti latinski kao pripremu za svećeništvo. Ondje nije živio odvojeno od drugih kao mali pobožni osamljenik: pohađao je nastavu, igrao se, sudjelovao u zajedničkoj molitvi i učio dijeliti život s mnogim vršnjacima različitih naravi.

Don Bosco pamti da je bio pozoran učenik i da je pitao kada nešto nije razumio. U Oratoriju se njegov zanos za svetost još pojačao. Poslije jedne propovijedi o tome da je svatko pozvan na svetost, želio je što prije postati svet. Ta ga je želja nakratko učinila zabrinutim. Don Bosco ga je usmjerio prema vedrini, savjesnu učenju, molitvi i igri s prijateljima. Za Dominika je to značilo da se ne mora udaljiti od školskih klupa i dvorišta kako bi ozbiljno živio vjeru.

Dominik je pokušavao postiti i uvoditi druge tjelesne pokore, premda mu je zdravlje bilo osjetljivo. Ispovjednik i don Bosco takve su mu pokušaje zabranili upravo radi zdravlja. Savjetovali su mu da prihvati redovite dužnosti, posluša odgojitelje, bude strpljiv u teškoćama i ne zapušta odmor.

Dominik je volio euharistiju i često pristupao ispovijedi i pričesti prema savjetu ispovjednika. U Oratoriju se osobito produbila njegova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Nakon proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću 1854. obnovio je pred Marijinim oltarom odluke s prve pričesti. Te su odluke povezivale molitvu s odnosom prema vršnjacima. Nije želio samo da on sam živi bolje; prilazio je dječacima koji su bili usamljeni, bolesni ili u sukobu.

Don Bosco opisuje kako je Dominik spriječio tučnjavu dvojice učenika koji su se namjeravali gađati kamenjem. Ponio je raspelo, stao među njih i pozvao ih da pred Kristom promisle o osveti. Prema Don Boscovu zapisu, dječaci su odustali i pomirili se. Dominik je posjećivao bolesne, pomagao onima kojima je bilo teško prihvatiti liječenje i razgovarao s novopridošlima koji još nikoga nisu poznavali.

Jedan od njih bio je Camillo Gavio, dječak koji je nakon bolesti došao u Oratorij i samotno promatrao igru. Dominik mu je prišao i, kako bilježi don Bosco, objasnio da se u Oratoriju svetost traži vedrim srcem, vjernošću dužnostima i prijateljstvom s Bogom. Camillo je ubrzo postao njegov prijatelj. Umro je krajem 1856., nakon ponovnoga pogoršanja zdravlja. Njihovo je prijateljstvo trajalo kratko, ali u Don Boscovu zapisu zauzima posebno mjesto jer pokazuje kako je Dominik znao opaziti čovjeka na rubu zajedništva.

S nekoliko je prijatelja 1856. pokrenuo pobožno školsko društvo Bezgrješne. Pred Marijinim oltarom 8. lipnja pročitali su pravila koja su zajedno sastavili i dali don Boscu na odobrenje. Njihov je cilj bio produbljivati marijansku pobožnost, redovito pristupati sakramentima i pomagati drugim dječacima u Oratoriju. Sastajali su se jednom tjedno, razgovarali o vlastitim dužnostima i dogovarali kome je potrebna podrška. U pravilima su posebno istaknuli međusobnu ljubav, savjesno ispunjavanje dužnosti, dobrohotno upozoravanje na pogreške i primjer koji će dati svojim vršnjacima. To nije bila redovnička družba; neki su njezini članovi poslije postali među prvim salezijancima. Dominik je u društvu bio jedan od najaktivnijih, ali je ono raslo iz prijateljstva i zajedničke odgovornosti.

Zdravlje mu je u međuvremenu slabilo. Don Bosco se savjetovao s liječnicima, smanjivao mu školske napore i naposljetku odlučio da se vrati obitelji. Dominiku je odlazak teško pao jer je volio oratorijski život i svoje prijatelje. Prije puta oprostio se od njih i potaknuo članove društva Bezgrješne da ostanu vjerni onome što su započeli. S ocem je 1. ožujka 1857. otputovao iz Torina u Mondonio. Kod kuće se isprva kretao, ali su se kašalj i slabost ubrzo pogoršali. Liječnik ga je pregledao, a tadašnje liječenje nije zaustavilo bolest.

Dominik je primio posljednje sakramente. Don Bosco posljednje dane opisuje na temelju vijesti obitelji i župnika. Otac mu je čitao molitve za sretnu smrt, a Dominik ih je pratio i zazivao Isusovo milosrđe. Umro je navečer 9. ožujka 1857., nekoliko tjedana prije petnaestoga rođendana. Njegovu smrt roditelji i prijatelji u Oratoriju doživjeli su kao težak gubitak; Don Boscu je upravo sjećanje dječaka koji su s njim živjeli bilo poticaj da napiše njegov životopis, objavljen 1859.

Dominikovo se štovanje širilo osobito u salezijanskoj obitelji. Pio XII. proglasio ga je blaženim 1950., a svetim 12. lipnja 1954. Njegove se relikvije časte u bazilici Marije Pomoćnice u Torinu. Salezijanski liturgijski kalendar slavi ga 6. svibnja, odvojeno od dana njegove smrti, 9. ožujka. Uspomena na njega povezuje molitvu i sakramentalni život s učeničkim radom, prijateljstvom i brigom za druge, upravo onim područjima u kojima ga je don Bosco osobno upoznao.