Sveti Dominik Guzmán, svećenik

Sveti Dominik Guzmán shvatio je da se istina Evanđelja vjerodostojno naviješta tek kada je propovjednikov život ne zaklanja. Zato je znanje spojio sa siromaštvom, molitvu s putovanjem, a crkvenu obnovu s ozbiljnom službom riječi. Red koji je osnovao nije nastao radi njegova ugleda, nego radi propovijedanja koje će biti razumno, evanđeoski siromašno i ukorijenjeno u zajednici.

Rođen je oko 1170. u Caleruegi u Kastilji. Potjecao je iz ugledne obitelji, a ime je dobio po svetom Dominiku iz Silosa. Kasnija predaja njegovu majku, blaženu Ivanu od Aze, povezuje sa snom o psu koji u ustima nosi zapaljenu baklju. Igra latinskim riječima Domini canis, „Gospodnji pas”, postala je prepoznatljiv dio dominikanske ikonografije, ali pripada simboličnoj predaji, a ne pouzdano utvrđenim pojedinostima njegova rođenja.

Dominik je prve pouke primio kod ujaka svećenika, a zatim je u Palenciji studirao slobodna umijeća i teologiju. Ondje se već pokazala povezanost znanja i milosrđa koja će obilježiti njegov život. Za vrijeme gladi prodao je svoje dragocjene knjige i podijelio novac potrebitima. Rukopisne knjige bile su skupe i predstavljale su godine rada, pa njegov čin nije bio usputna milostinja. Prema sačuvanoj predaji pitao je može li proučavati „mrtve kože” dok živi ljudi umiru od gladi. Znanje za njega nije izgubilo vrijednost; upravo je dobilo pravo mjerilo u ljubavi prema čovjeku.

Oko dvadeset i četvrte godine zaređen je za svećenika i pridružio se kaptolu regularnih kanonika u Osmi. Kanonici su slijedili Pravilo svetoga Augustina, zajednički molili i nastojali obnoviti crkvenu stegu. Dominik je postao podprior. Godine provedene u molitvi, liturgiji i studiju dale su mu čvrstu osnovu za ono što će uslijediti. Nije krenuo kao samostalni putujući propovjednik bez crkvenoga poslanja, nego kao čovjek oblikovan zajednicom i odgovornošću.

Prijelom se dogodio na putovanjima s biskupom Diegom iz Osme. U južnoj Francuskoj susreli su katarske propovjednike, čiji su dualistički nauk i strogi način života privlačili mnoge ljude. Katari su materijalni svijet povezivali sa zlim počelom, dok kršćanska vjera ispovijeda jednoga Boga i dobrotu stvorenja koje je ranjeno grijehom, ali nije zlo po sebi. Dominik je istodobno vidio zašto crkvena propovijed često ne dopire do ljudi: riječi o siromašnom Kristu gubile su snagu kada su ih pratili raskoš i povlaštenost.

Zato su Diego i Dominik izabrali putovanje bez raskoši, javne rasprave, osobne razgovore i strpljivo poučavanje. Njihovo se djelovanje odvijalo u vrijeme albigenškoga križarskog rata, obilježenoga nasiljem i političkim interesima. Dominik je ostao usmjeren na propovijedanje i uvjeravanje. Povijest toga razdoblja ne dopušta romantičnu sliku, ali pokazuje njegov temeljni odgovor: zabludu treba pobijati istinom, a vjerodostojnost propovijedi potvrditi životom.

U Prouilleu je 1206. nastala ženska zajednica. Ona je pružala dom ženama koje su prihvatile katoličku vjeru i omogućavala odgoj djevojaka iz okolice. Dominik je razumio da se obnova ne može svesti na nekoliko uspješnih govora. Potrebne su zajednice molitve, obrazovanja i trajne potpore. Nakon Diegove smrti nastavio je djelovati u Languedocu, često s malo vidljivih plodova. Upravo je ta dugotrajnost važna: Red propovjednika nije rođen iz brzoga uspjeha, nego iz ustrajnosti u teškom poslanju.

Godine 1215. u Toulouseu se oko njega okupila mala skupina propovjednika. Prihvatili su zajednički život, Pravilo svetoga Augustina, siromaštvo, studij i službu riječi. Papa Honorije III. potvrdio je Red propovjednika potkraj 1216. Dominik je ubrzo donio smionu odluku: malobrojnu braću nije zadržao uz sebe, nego ih je poslao u Pariz, Bolognu i druga sveučilišna središta. Znao je da propovijedanje traži temeljitu izobrazbu, susret s novim pitanjima i slobodu od zatvorenosti u osnivačevu osobnost.

Tako je oblikovan red u kojemu studij nije privatno postignuće, nego oblik ljubavi prema ljudima. Propovjednik mora poznavati Sveto pismo, crkveni nauk i pitanja svojega vremena; mora moliti ono što proučava i živjeti ono što naviješta. Dominik je sazivao prve generalne kapitule kako bi braća zajednički uređivala život Reda. Time je od početka ograničavao mogućnost da zajednica postane produžetak njegove osobne vlasti. Njegova je služba bila očinska, ali je Red dobio ustanove koje će ga nadživjeti.

Braća su ga pamtila kao čovjeka koji je govorio ili s Bogom ili o Bogu. No molitva ga nije odvajala od konkretnih ljudi. Putovao je pješice, često u oskudici, noći provodio u bdjenju, a danju poučavao i razgovarao. Svjedočanstva prvih dominikanaca prikazuju ga ozbiljna u pokori, ali vedra i pristupačna u zajednici. Njegov asketski život nije bio prezir tijela, kakav je susretao u katarskom nauku, nego nastojanje da se cijeli čovjek oslobodi za Boga i bližnjega.

Kasnija dominikanska predaja snažno ga je povezala s krunicom. Molitvene perle i oblici marijanske molitve postojali su i prije njega, pa pripovijest da mu je Blažena Djevica Marija izravno predala današnji oblik krunice nije povijesno utvrđena. Dominikanski red ipak je u kasnijim stoljećima presudno pridonio njezinu širenju. Razmatranje Kristova života s Marijom duboko odgovara Dominikovoj baštini: molitva hrani navještaj, a navještaj ponovno vodi u molitvu.

Dominika se također naknadno prikazivalo kao inkvizitora. To nije povijesno točno. Umro je 1221., prije uspostave papinske inkvizicije s kojom će poslije biti povezani pojedini članovi njegova reda. Srednjovjekovne i novovjekovne slike koje ga postavljaju na čelo inkvizicijskih postupaka više govore o kasnijim ustanovama i polemikama nego o njegovu životu. Pošteno pamćenje ne prešućuje kasniju dominikansku ulogu, ali je ne prenosi na osnivača koji joj vremenski nije mogao pripadati.

Posljednje godine proveo je učvršćujući zajednice u Italiji i Francuskoj. U Bologni je 1220. i 1221. održao prve generalne kapitule. Iscrpljen putovanjima i bolešću, umro je 6. kolovoza 1221. u samostanu svetoga Nikole. Pred smrt je braću potaknuo na ljubav, poniznost i dragovoljno siromaštvo. Pokopan je u Bologni, gdje se njegovi posmrtni ostatci danas čuvaju u bazilici svetoga Dominika. Papa Grgur IX., koji ga je osobno poznavao, proglasio ga je svetim 1234. Njegov je spomendan 8. kolovoza.

Dominikova baština traje u Redu propovjednika, u njegovim muškim i ženskim granama, laičkim zajednicama, školama i misijama. Među njegovim duhovnim sinovima i kćerima nalaze se Toma Akvinski, Katarina Sijenska i brojni drugi svetci i učitelji. No njegova veličina ne počiva samo u znamenitim nasljednicima. Ona je u jednostavnom zahtjevu da propovjednik najprije posluša riječ koju naviješta. Kada istina prolazi kroz ponizan, obrazovan i siromašan život, ne postaje oružje protiv drugoga, nego služba njegovu spasenju.