Sveti Dizma, Dobri razbojnik

Sveti Dizma stoji u kršćanskom pamćenju kao svjedok da se čovjek može otvoriti milosrđu i u posljednjem času. O njegovu životu prije Kalvarije ne znamo gotovo ništa, ali Evanđelje po Luki čuva ono bitno: raspeti zločinac u poniženome Isusu prepoznaje nevinoga Kralja i prima obećanje raja. Njegova nada ne počiva na zaslugama koje još može steći, nego na Kristu kojemu se povjerava.

Sva četiri evanđelja spominju dvojicu ljudi raspetih s Isusom, ali samo Luka donosi razgovor koji je jednoga od njih učinio trajnim likom pokajanja. Jedan osuđenik izaziva Isusa da spasi sebe i njih. Drugi ga kori, priznaje da njih dvojica primaju posljedice svojih djela te ispovijeda Isusovu nevinost. Zatim moli: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” Isus mu odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.”

Evanđeoski tekst ne navodi njegovo ime, podrijetlo ni zločin. Grčka riječ kojom je opisan može označavati razbojnika ili nasilnoga prijestupnika, ali ne dopušta precizan životopis. Ime Dizma pojavljuje se tek u apokrifnim spisima kasne antike, u predaji povezanoj s Pilatovim aktima i Nikodemovim evanđeljem. Drugi je razbojnik u istoj predaji nazvan Gestas. Ta imena pripadaju ranom kršćanskom pamćenju, a ne izvornomu Lukinu izvještaju.

U kasnijim pričama Dizma je povezan i s bijegom Svete obitelji u Egipat. Prikazuje ga se kao dijete razbojničke obitelji ili kao čovjeka koji je zaštitio Mariju, Josipa i Isusa, a zatim godinama poslije susreo Krista na križu. Takve pripovijesti nalaze se u apokrifima, pobožnim razradama i privatnim viđenjima; nisu povijesno potvrđen nastavak evanđelja. Njihova je književna svrha spojiti prvi susret s Isusom i konačno obraćenje, ali Dizminu vjeru ne treba podupirati onim što Luka nije rekao.

Na Kalvariji se ne događa jeftino brisanje zla. Dobri razbojnik ne poriče vlastitu odgovornost. Priznaje krivnju i pravednost osude, a zatim se obraća onomu koji pred ljudskim očima nema nikakvu moć. Dok su Isusovo kraljevsko dostojanstvo izrugivali natpisom i porugama, ovaj osuđenik govori o njegovu kraljevstvu. Njegova je vjera zato iznimno ogoljena: vidi raspetoga čovjeka, a pouzdaje se u Kralja.

Isusov odgovor ne opravdava zločin, nego pokazuje domet milosrđa. Dizma više nema vremena popraviti životni put, ali ima slobodu priznati istinu i povjeriti se Kristu. Crkveni su oci u njemu zato vidjeli primjer savršenoga kajanja i nade za umiruće. Popularna izreka da ga je Isus „kanonizirao na križu” može izraziti sigurnost obećanja, ali je povijesno anahrona: postupak kanonizacije u prvome stoljeću nije postojao. Točnije je reći da sam Krist izričito obećava zajedništvo s njime u raju.

Dizmu zazivaju zatvorenici, osuđenici na smrt, pokajani prijestupnici, zatvorski dušobrižnici, umirući i pogrebnici. Takvi patronati ne čine ga romantičnim junakom prijestupa, nego zaštitnikom ljudi koji se suočavaju s posljedicama vlastitih djela i s granicom zemaljskoga života. Njegov spomen posebno govori da nijednu osobu ne treba svesti na njezin najgori čin niti proglasiti nedostupnom Božjoj milosti.

Rimski martirologij spominje Dobroga razbojnika 25. ožujka, prema drevnoj predaji koja je isti datum povezivala s Kristovim utjelovljenjem i smrću. Na Istoku je snažno prisutan i u bogoslužju Velikoga petka. Njegov spomen vodi natrag jedinoj sigurnoj točki njegova života: kratkoj molitvi uz raspetoga Isusa. Dizma nije svetac zato što znamo njegovu prošlost, nego zato što evanđelje objavljuje njegovu budućnost — „danas” s Kristom u raju.