Sveti Dionizije i drugovi

Sveti Dionizije, čije je latinsko ime Dionysius, najvjerojatnije je bio rimski građanin rođen unutar Rimskoga Carstva, možda na području današnje Italije. O njegovu ranom životu ne zna se ništa sigurno, a mješavina činjenica i predaje o njegovu kasnijem životu i mučeništvu potječe najmanje iz šestoga stoljeća. Vjeruje se da je podnio mučeništvo negdje između sredine i kraja trećega stoljeća. Većina izvora smatra da je mučen za vladavine cara Decija, koji je vladao od 249. do 251. godine i pokrenuo raširen progon kršćana. Drugi drže da je možda mučeništvo podnio za vladavine Valerijana, koji je vladao od 253. do 260. godine i također progonio kršćane. Ima i onih koji predlažu kasniji datum.

Papa Fabijan bio je papa od 236. do 250. godine. Kao laik i zemljoradnik, bio je malo vjerojatan kandidat za papinstvo. Ipak, doputovao je u Rim kako bi 236. godine prisustvovao izboru novoga pape, i upravo je za vrijeme rasprave golubica čudesno sletjela na njega. Svi prisutni povjerovaše da je to božanski znak te je odmah, općim pristankom, izabran za novoga Kristova Namjesnika.

Za vrijeme svoga pontifikata papa Fabijan bio je duboko predan evangelizaciji. Povjesničar iz šestoga stoljeća, Grgur Tourski, piše da je papa Fabijan poslao sedam biskupa da evangeliziraju sedam gradova na području današnje Francuske: Tours, Arles, Narbonne, Toulouse, Pariz, Clermont i Limoges. Biskup Dionizije bio je poslan u Luteciju, današnji Pariz, i postavljen za biskupa toga područja. Sa sobom je poveo dvojicu drugova: svećenika po imenu Rustik i đakona Eleuterija. Po dolasku nastanili su se u središtu Lutecije, na otoku u rijeci Seini.

Na tom su otoku biskup Dionizije i njegovi drugovi sagradili crkvu i počeli slaviti svetu liturgiju. Propovijedali su Evanđelje stanovnicima i mnoge priveli vjeri. Nisu, međutim, svi blagonaklono gledali na njihov uspjeh. Poganski svećenici, odnosno druidski svećenici, postadoše zavidni i počeše se buniti. Druidi su prakticirali mješavinu keltskih i rimskih mnogobožačkih religija koje su promicale štovanje raznih bogova i božica u prirodnim okružjima, kao što su šume, rijeke i brežuljci. Obredi su često uključivali prinošenje hrane, pića ili dragocjenih predmeta kako bi se umirilo bogove i izmolilo njihove naklonosti. Zbog zavisti druida uznemirio se narod koji se bojao da će se njihovi bogovi i božice razgnjeviti ako ne stanu na kraj toj novoj vjeri.

Ta je pobuna dovela do uhićenja i tamničenja biskupa Dionizija, svećenika Rustika i đakona Eleuterija. Dok su bili u tamnici, podnijeli su mnoge muke kako bi ih se prisililo da se odreknu vjere, ali su ostali postojani. Naposljetku su sva trojica pogubljena odrubljenjem glave na najvišem brežuljku Lutecije, koji je zacijelo bio sveto mjesto druida. Grgur Tourski to ovako bilježi: „Blaženi Dionizije, biskup Parižana, nakon što je zbog Kristova imena podnio razne kazne, okonča ovaj sadašnji život pod mačem koji mu je bio pripravljen.”

O onome što se zbilo nakon Dionizijeve smrti pojavile su se dvije predaje. Jedna pobožna legenda kaže da je, nakon što mu je odrubljena glava, ostao na životu, podigao svoju glavu i hodao nekoliko milja do groblja na kojem je želio biti pokopan. Putem je, noseći svoju glavu, naviještao Evanđelje i izražavao nepokolebljiv oprost svojim progoniteljima.

Druga predaja govori da su, nakon što su trojici odrubili glave, njihova tijela bačena u Seinu, ali ih je pobožna žena po imenu Catalla pronašla i pokopala na obližnjem groblju. Kasnije je nad njihovim grobom sagrađena kapelica. Bez obzira na to koja je predaja istinita, to je mjesto ubrzo postalo hodočasničko odredište kako se kršćanstvo širilo tijekom četvrtoga i petoga stoljeća. Godine 469., zauzimanjem svete Genoveve, na tome je mjestu podignuta veća kapela, a u stoljećima koja su slijedila crkva je obnavljana i proširivana. Danas to mjesto obilježava bazilika svetoga Dionizija, smještena u sjevernom predgrađu Pariza. Tijekom stoljeća postala je tako važno mjesto hodočašća i pobožnosti da su je kraljevi, kraljice i ostali članovi kraljevskih kuća izabrali za svoje grobno mjesto. Zbog toga je poznata kao „kraljevska nekropola Francuske”, jer su ondje pokopani gotovo svi francuski kraljevi i kraljice od šestoga do devetnaestoga stoljeća, kao i drugi članovi kraljevske obitelji.

Sveti Dionizije i njegovi drugovi bili su rani klerici, misionari i mučenici. Premda su snažno djelovali na ljude svoga vremena, njihov je još dublji utjecaj došao poslije, kada su vjerni kršćani bili nadahnuti njihovim svjedočanstvom i zadivljeni njihovim predajama. Bez obzira na to jesu li pojedinosti njihova mučeništva više legenda nego činjenica, njihove su priče nadahnjujuće. Premda većina povjesničara niječe povijesnost predaje da je sveti Dionizije nosio svoju glavu, Bog je svemoguć i lako je mogao učiniti takvo čudo. Veće je čudo, ipak, svjedočanstvo koje su dali i oproštenje koje ta legenda prenosi.

Dok častimo svetoga Dionizija i njegove drugove, promišljaj o dubini vlastite vjere i o tome koliko si spreman poći tako daleko da radije prigrliš mučeništvo nego grijeh. Promišljaj također jesi li spreman oprostiti svakome tko je sagriješio protiv tebe. To su središnje poruke predaje o svetom Dioniziju. Dopusti tim porukama da prodru u tvoju dušu.