Sveti Didak iz Alcaláe

Kad su se 1450. u Rimu razboljela braća pristigla na proslavu proglašenja Bernardina Sijenskoga svetim, Didak iz Alcaláe ostao je uz njihove postelje. Tri mjeseca njegovao je bolesne u franjevačkom samostanu na Kapitolu. Nije bio liječnik ni svećenik, nego brat laik, naviknut na rad koji se lako previdi: otvaranje samostanskih vrata, posluživanje, brigu za kuću i ljude u njoj. Upravo je u takvim poslovima sazrijevala njegova svetost. Čovjek koji je u Rim došao na veliko crkveno slavlje svoje je dane ondje ispunio pranjem, hranjenjem i njegom oboljelih.

Didak, na španjolskome Diego, rodio se početkom 15. stoljeća u San Nicolásu del Puerto, u okolici Seville. Točna godina njegova rođenja nije pouzdano poznata; često se navodi oko 1400. Odrastao je u skromnoj obitelji. Predaja o njegovoj mladosti pamti sklonost molitvi i samoći: neko je vrijeme živio uz pustinjačkoga svećenika te radio u vrtu i vlastitim se rukama uzdržavao. Takav život nije bio bijeg od ljudi. Uz molitvu je učio skromno živjeti i pomagati siromašnima onim što je mogao pribaviti.

Prije ulaska među manju braću povezao se s franjevačkim svjetovnim redom. Poslije je u opservantskoj grani Reda manje braće postao brat laik. Nije primio svećenički red niti je za njegovu službu bila potrebna naobrazba kakvu su stjecali propovjednici. Radio je u samostanu u Arruzafi kraj Córdobe i obavljao poslove koji su održavali zajednički život. Braća su u njemu prepoznala pronicavost i postojanost u molitvi, a siromašni čovjeka koji ih neće otpraviti praznih ruku. Franjevačko siromaštvo za Didaka nije ostalo samo pravilo o posjedovanju. Kad bi u samostanu bilo kruha, mislio je i na one koji ga nemaju.

U zajednici u kojoj su neki poučavali ili propovijedali, brat laik imao je drukčiji raspored dana. Trebalo je dočekivati putnike, pripremati hranu, uređivati vrt i paziti da se nitko tko pokuca na vrata ne izgubi u mnoštvu obveza. Didakova služba nije bila priprema za neku važniju zadaću. Ona je već bila njegov odgovor na Evanđelje. Zato su se braća mogla osloniti na njega i kad su mu poslije povjerila odgovornost koja se obično nije davala laicima.

U prvoj polovici 15. stoljeća franjevci su ga poslali na Kanarske otoke. Njihova se misija odvijala u razdoblju europskoga osvajanja otočja i dubokih promjena u životu njegova domorodačkoga stanovništva. Didak je služio među braćom na Lanzaroteu, a 1445. povjerena mu je služba gvardijana zajednice na Fuerteventuri. Za brata laika to je bio neobičan izbor. Poglavar samostana morao je skrbiti i za ljude i za svakodnevni red kuće; Didaku su tu odgovornost povjerili zbog njegove razboritosti i ugleda među braćom. Stariji životopisi ističu i njegovu osjetljivost prema otočanima koji su trpjeli pod osvajačkom vlašću. Pojedinosti tih sukoba nisu jednako čvrsto dokumentirane kao njegova služba na otocima, ali ne treba prešutjeti okolnosti u kojima je misija djelovala.

Nakon povratka u Španjolsku otputovao je 1450. u Rim. Bila je jubilejska godina, a franjevci su se okupljali i zbog kanonizacije Bernardina Sijenskoga. Hodočasnike i redovnike pratile su bolesti. Didak je ostao u samostanu uz baziliku Santa Maria in Ara Coeli njegovati oboljelu braću. U životopisima se pripovijeda o ozdravljenjima povezanima s njegovom molitvom. I bez mogućnosti da se svaki takav događaj povijesno provjeri, sigurno je da je njegov boravak u Rimu ostao zapamćen po skrbi za bolesnike. Za čovjeka koji je već mnogo godina služio u kuhinji, vrtu i na samostanskim vratima to nije bio iznenadan zaokret, nego nastavak istoga načina života ondje gdje je potreba bila najhitnija.

Posljednje godine proveo je u franjevačkom samostanu u Alcalái de Henares, nedaleko od Madrida. Grad je po kojemu je najčešće dobio ime, premda nije njegovo rodno mjesto. Ondje se posvetio molitvi i jednostavnim samostanskim poslovima. Braća su kod njega tražila savjet, a glas o njegovoj dobroti širio se i izvan samostana. Franjevački izvori pripisuju mu duboko razumijevanje vjere koje nije proizlazilo iz školovanja, nego iz molitve i iskustva služenja. U njegovu se životu nisu suprotstavljali rad i kontemplacija: molio je usred poslova i vraćao se poslovima nakon molitve.

S Didakovom darežljivošću povezana je poznata predaja o kruhu i ružama. Pripovijeda se da je pod skutima redovničkoga habita nosio kruh siromasima. Kad su ga zaustavili i tražili da pokaže što nosi, ondje su se pojavile ruže. Taj prizor ne možemo čitati kao zapis nastao u trenutku događaja; pripada kasnijoj pobožnoj predaji. Ipak, otkriva što je zajednica upamtila kao njegovo prepoznatljivo obilježje: nije mogao mirno proći pokraj čovjeka kojemu nedostaje kruha. Zato ga slikari prikazuju s ružama skupljenima u habitu. Na poznatoj slici Francisca de Zurbarána upravo je taj trenutak u središtu pozornosti: brat pridržava tkaninu u kojoj su, prema predaji, kruhovi postali cvijeće.

Didak je umro u Alcalái 12. studenoga 1463. Stariji izvori opisuju kako je pred smrt gledao u raspelo i molio Krista. Poslije smrti grob je postao mjesto pobožnosti. Životopisi prenose vijesti o ozdravljenjima po njegovu zagovoru, a posebno se raširila pripovijest o oporavku španjolskoga princa Don Carlosa nakon teške ozljede glave 1562. Princ i njegova obitelj tražili su Didakov zagovor; način na koji su ga pojedini pisci opisali razlikuje se u pojedinostima. Štovanje se nije oslanjalo samo na tu glasovitu epizodu. Raslo je među običnim ljudima koji su u Didaku prepoznavali brata bliska bolesnicima i siromašnima.

Papa Siksto V. proglasio je Didaka svetim 1588. godine. Bio je među prvim kanoniziranim franjevačkim laicima, što je njegovu životu dalo osobitu vidljivost u Crkvi. Njegov se spomendan u franjevačkoj i mnogim drugim tradicijama slavi 13. studenoga, dan nakon smrti; u nekim se kalendarima, osobito američkima, navodi 7. studenoga. Različiti datumi ne znače da je riječ o različitim svecima. Španjolski oblik njegova imena, Diego, ostao je i u imenu misije San Diego de Alcalá u Kaliforniji, po kojoj je ime dobio današnji grad San Diego.

Didakov život lako bi se mogao svesti na popis neobičnih događaja. No ono što povezuje njegovu mladenačku samoću, službu na Kanarskim otocima, rimske bolesničke postelje i posljednje godine u Alcalái jest postojana vjernost ljudima koji su mu bili povjereni. Kao brat laik nije čekao uzvišeniju službu da bi činio dobro. U samostanskom radu i skrbi za potrebite našao je put svetosti koji je bio otvoren svakoga dana.