Sveti David Velški

Na krajnjem jugozapadu Walesa, u mjestu koje danas nosi njegovo ime, sveti je David okupio zajednicu redovnika. Ondje su molitva, učenje i rad u polju činili jedan život. David je postao zaštitnik Walesa, a 1. ožujka Velšani slave njegov spomendan. Iza velike nacionalne proslave stoji čovjek o kojemu se sačuvalo malo pouzdanih podataka. Njegov lik valja tražiti u najstarijim tragovima crkvene povijesti, ali i u predaji koja je stoljećima oblikovala sjećanje na njega.

David, na velškom Dewi Sant, živio je u šestome stoljeću. Godina rođenja nije poznata. Kasniji životopisi smještaju ga na obalu Pembrokeshirea i navode da mu je majka bila sveta Nona, a otac velški plemić. O njihovu se identitetu i okolnostima Davidova rođenja pripovijeda različito. Ti su zapisi dragocjeni za razumijevanje velške pobožnosti, ali nastali su dugo nakon događaja koje opisuju. Čvršće je uporište da je David djelovao kao redovnik i crkveni vođa na području današnjega St Davidsa, gdje je njegova zajednica ostavila trajan trag.

Nedaleko od toga mjesta nalazi se kapela posvećena svetoj Noni. Vjernici je povezuju s predajom o Davidovu rođenju, a obližnji se izvor stoljećima smatrao mjestom molitve. Sama prisutnost kapele ne dokazuje sve pojedinosti obiteljske priče. Pokazuje, međutim, da se Davidov spomen odavno vezao uz određeni krajolik: obalu, samostansku dolinu i put kojim su kasniji hodočasnici prolazili. U tom je krajoliku njegova majka ostala zapamćena kao osoba vlastita svetačkog štovanja, ne samo kao ime uz slavnoga sina. Tako se i danas dvije uspomene susreću na malome prostoru jugozapadnoga Walesa.

U rano srednjovjekovno doba samostan nije bio samo mjesto povučene molitve. U njemu se čitalo i prepisivalo, prenosilo znanje, primali su se gosti i obrazovali novi redovnici. Takva je zajednica mogla biti oslonac kršćanskomu životu u okolnim naseljima. David je, prema predaji, propovijedao i putovao među velškim zajednicama. Njegovo se ime povezuje s više crkava i samostana. Iako ne možemo pouzdano rekonstruirati put svakoga njegova putovanja, središnja zajednica na jugozapadu Walesa postala je mjesto iz kojega se njegovo štovanje širilo.

Predaja redovnički život Davidove zajednice opisuje kao vrlo strog. Redovnici su jeli jednostavnu hranu, pili vodu, obrađivali zemlju i dan dijelili između rada, čitanja i molitve. Zbog vode koju je pio David je u velškoj tradiciji prozvan „vodopijom”. Pripovijeda se da su redovnici sami vukli plug, bez pomoći teglećih životinja. Takve pojedinosti teško je provjeriti za svaki dan njihova života, ali jasno pokazuju kakav je ideal zajednica prenosila: nitko nije bio izuzet od rada zato što je imao crkvenu službu. Biskup i redovnik mogli su zajedno živjeti jednostavno.

Davidovo se ime povezuje sa sinodom u Brefiju. Prema srednjovjekovnoj pripovijesti, tijekom propovijedi zemlja se podigla pod njegovim nogama kako bi ga okupljeni bolje vidjeli i čuli, a golubica mu je sletjela na rame. Golubica je otada čest znak na njegovim slikama i vitrajima. Predaju ne treba zamijeniti zapisnikom događaja. Ona govori o uvjerenju vjernika da je njegovo propovijedanje donosilo riječ koja može doprijeti do naroda. I bez čudesne slike ostaje važna činjenica da je David u kasnijem sjećanju bio povezan s naviještanjem vjere i učvršćivanjem crkvene zajednice.

Neki mu životopisi pripisuju službu nadbiskupa Caerleona te prijenos sjedišta u Meneviju, staro ime za područje St Davidsa. Za crkveno ustrojstvo Walesa u šestome stoljeću takav je naslov nesiguran: kasniji su pisci mogli opisivati Davidov položaj jezikom vlastitoga vremena. Razumnije ga je nazvati biskupom povezanim s Menevijom, ne graditi čitavu kronologiju na kasnijoj tituli. Isto vrijedi i za priče o putovanjima u Jeruzalem i Rim. One su dio njegova srednjovjekovnog životopisa, ali nisu čvrsto potvrđeni koraci njegova života.

Najraniji poznati opširniji životopis napisao je redovnik Rhygyfarch oko 1080., približno pet stoljeća nakon Davidove smrti. Pisao je u doba kada su crkvene zajednice nastojale učvrstiti ugled svojih središta. Zato je opis Davidovih djela istodobno svjedočanstvo pobožnosti i pogled na težnje kasnijega velškog društva. U njemu se povijesna uspomena isprepliće sa slikama poznatima iz drugih svetačkih životopisa. Te slike nisu razlog da Davida odbacimo; razlog su da čitamo pažljivo i ne dodajemo mu biografske pojedinosti koje izvori ne mogu nositi.

Predaja pamti i njegove posljednje riječi: pozvao je učenike da budu radosni, čuvaju vjeru i čine male stvari koje su vidjeli da on čini. Ne znamo jesu li nam sačuvane doslovno. Ipak, dobro odgovaraju načinu života kojim ga se zajednica sjećala. Malo djelo nije bilo suprotnost velikomu poslanju: rad na zemlji, čitanje, gostoprimstvo i ustrajna molitva davali su oblik danima iz kojih raste trajna zajednica. Davidov se spomen zato ne održava samo u pričama o izvanrednim događajima nego i u običnim navikama vjere.

Umro je 1. ožujka, vjerojatno 589. ili 601. godine; najstarije se kronike u godini ne slažu. Pokopan je u svojem samostanu. S vremenom je ondje nastalo važno hodočasničko mjesto, a na području stare zajednice podignuta je katedrala. Srednjovjekovni su hodočasnici dolazili do njegova groba, dok su crkve posvećene Davidu nicale diljem Walesa i izvan njega. Njegov je spomen preživio promjene vlasti, jezika i crkvenih ustanova, postavši dio velške vjerske i kulturne baštine.

Njegovo svetište nije ostalo pošteđeno povijesnih nevolja. Ranu su crkvu pogodili požar i kasniji vikinški napadi, no zajednica je obnavljala mjesto molitve. Današnja katedrala ne može se poistovjetiti s Davidovim skromnim samostanom: nastala je stoljećima poslije, u drukčijim graditeljskim i društvenim prilikama. Ipak, podignuta je na području na kojemu je njegova zajednica živjela. Hodočašće je tako čuvalo vezu između davnoga redovnika i naraštaja koji više nisu mogli poznavati njegov glas. Dolazak do groba mogao je biti molitva za ozdravljenje, traženje oprosta ili jednostavno znak zahvalnosti za vjeru koju je Wales ondje primio i prenosio.

Sveti David danas je zaštitnik Walesa. Na njegov dan ljudi nose poriluk ili narcis, simbole koji povezuju vjerski spomen s nacionalnim običajem. Iza svečanosti ostaje život redovnika i biskupa čije točne godine i mnoge zgode više ne možemo utvrditi. Najpouzdanije se o njemu govori ondje gdje se podudaraju mjesto, zajednica i dugotrajno štovanje: u St Davidsu, u uspomeni na njegov samostan i u prvome ožujka koji okuplja Velšane. Njegova se poruka o malim djelima zato može čitati bez velikih riječi: vjernost se uči i pokazuje u onome što čovjek svakoga dana radi za Boga i bližnjega.