Sveti Damjan s Molokaija

Damjan s Molokaija proveo je posljednjih šesnaest godina života među ljudima koje je havajska vlast zbog Hansenove bolesti prisilno izdvojila iz njihovih obitelji. Došao je kao svećenik, ali ondje nije mogao ostati samo na propovijedi i sakramentima. Trebalo je osigurati vodu, popraviti kuće, njegovati bolesne, odgajati djecu i pokapati umrle. Njegovo je služenje postalo znak kršćanske blizine upravo zato što je dijelio svakodnevicu stanovnika poluotoka Kalaupapa.

Rođen je 3. siječnja 1840. u Tremelu u Belgiji kao Jozef De Veuster, u brojnoj obitelji zemljoradnika i trgovaca. Obitelj je očekivala da će pomagati u njezinu poslu, no Jozef je želio redovnički život. Početkom 1859. stupio je u Kongregaciju Presvetih Srdaca Isusa i Marije u Leuvenu, gdje je već bio njegov stariji brat Pamfil. Uzeo je ime Damjan. Nije imao jednaku školsku pripravu kao neki drugi kandidati za svećeništvo, pa je morao marljivo nadoknađivati ono što mu je nedostajalo. Zanimale su ga misije, ali polazak preko oceana nije još bio određen za njega.

Kad se Pamfil 1863. razbolio i nije mogao otputovati na Havaje, Damjan je zamolio da pođe umjesto njega. Poglavari su pristali. U Honolulu je stigao 19. ožujka 1864., a ondje je 21. svibnja zaređen za svećenika. Prve je godine služio na velikome otoku Hawaiʻi, u područjima Pune, Kohale i Hamakue. Obilazio je udaljene zajednice i učio havajski jezik. Pastoralna područja bila su široka, pa je morao putovati između sela, pripremati ljude za sakramente i održavati crkveni život ondje gdje svećenik nije mogao stalno boraviti. Takav pastoral tražio je susrete s ljudima koji su već imali svoju povijest, kulturu i kršćanske zajednice. Učio je biti njihov župnik prije nego što je postao poznat kao svećenik Molokaija.

U međuvremenu se Kraljevina Havaji suočavala s Hansenovom bolešću, tada poznatom kao guba. Zakon iz 1865. omogućio je prisilnu izolaciju oboljelih, a prvi su ljudi 1866. poslani na udaljeni poluotok Kalaupapa na Molokaiju. Mjesto je bilo teško dostupno; mnogima je odlazak značio dugotrajno ili trajno odvajanje od obitelji. Vlast je ondje postupno gradila kuće i druge ustanove, ali broj novih stanovnika nadmašivao je mogućnosti opskrbe, njege i stanovanja. Među njima su već djelovali havajski vjernici, članovi obitelji koji su ostali uz bolesne i pripadnici različitih kršćanskih zajednica. Neki od tih pomagača, na havajskome zvani kōkua, dragovoljno su dijelili život s oboljelim članovima obitelji. Damjan nije stigao u prazno naselje niti je sam stvorio njegov život.

Biskup Louis Maigret znao je koliko je tamošnjim katolicima potrebna redovita svećenička služba. Nije htio nijednomu svećeniku zapovjediti odlazak u okolnosti za koje se tada vjerovalo da nose veliku opasnost od zaraze. Četvorica su se ponudila da se izmjenjuju. Damjan je prvi pošao i 10. svibnja 1873. stigao u Kalawao. Na vlastitu molbu i na želju stanovnika ostao je trajno. Prve je noći proveo u vrlo skromnim uvjetima, a poslije se nastanio uz crkvu svete Filomene. Ta je crkva već postojala; s bolesnicima i suradnicima proširivao ju je i uređivao, dok je na drugoj strani poluotoka podigao i malu kapelu. Proširenje crkve svete Filomene, dovršeno tijekom njegovih prvih godina, dalo je zajednici više prostora za bogoslužje. Nakon što je oluja 1888. oštetila njezin zvonik, u obnovi mu je pomagao Joseph Dutton.

Svakodnevni svećenički rad uključivao je misu, ispovijed, bolesničko pomazanje, pouku i sprovode. Damjan je govorio havajski i nastojao se obratiti stanovnicima kao svojoj zajednici. Ali vode nije bilo dovoljno ni za piće ni za pranje odjeće i zavoja, a do potoka su bolesni morali teško hodati. Zato je poticao gradnju vodovodnih cijevi i spremnika. Vlasti su za prvi sustav osigurale cijevi, a stanovnici i njihovi pomagači polagali su ih te gradili spremnik. S vremenom su nastajale kuće, ceste, vrtovi i mjesta za opskrbu. Damjan je pisao vlastima i crkvenim poglavarima, tražio sredstva i uporno podsjećao na ono što ljudima nedostaje. Njegovo zauzimanje bilo je glasno i katkad naporno onima od kojih je tražio pomoć, ali bez takva pritiska svakodnevne potrebe naselja lako bi ostale nevidljive.

Nije zanemarivao ni ono što život čini zajedničkim i radosnim. Pomagao je organizirati školovanje djece, zbor i glazbenu skupinu. Djeci koja su ostala bez roditeljske skrbi trebalo je sigurno mjesto, pa je sudjelovao u stvaranju doma za dječake. U vrtovima su ljudi uzgajali hranu i cvijeće. Ti poslovi nisu bili dodatak „pravomu” pastoralnom radu: izolirani stanovnici imali su pravo na školu, pjesmu, susret i lijepo uređen prostor jednako kao i oni izvan poluotoka. U tim su poslovima zajedno radili bolesni stanovnici i oni koji su dragovoljno ostali uz njih.

Osobito je bio blizak bolesnima koji su zbog promjena na tijelu izazivali strah ili odbojnost. Previjao je rane, donosio lijekove i hranu, izrađivao lijesove i kopao grobove. Pokop je za njega bio posljednji čin priznanja osobe kojoj izolacija nije smjela oduzeti dostojanstvo. Nije mogao izliječiti Hansenovu bolest; medicina njegova doba za nju nije imala djelotvoran lijek. Mogao je, međutim, spriječiti da oboljeli ostanu bez njege, društva i molitve. Njegov se govor o Kristovoj ljubavi zato provjeravao u onome što je činio rukama.

S godinama su stizali novi pomagači. Joseph Dutton došao je 1886. i osobito se posvetio radu s dječacima. Majka Marijana Cope stigla je 1888. s franjevačkim sestrama i preuzimala skrb u ženskim i dječjim ustanovama. Svećenik Louis-Lambert Conrardy pomagao je u posljednjem razdoblju Damjanova života. Tu su bili i brojni stanovnici Kalawaa i Kalaupage koji su gradili, njegovali i vodili poslove zajednice. Među poznatijim havajskim pomagačima bio je Jonathan Napela, koji je došao kako bi ostao uz bolesnu suprugu Kitty. Njegova je priča podsjetnik da su uz stanovnike stajali ljudi različitih crkvenih pripadnosti. Njihovo je djelovanje omogućilo da djelo traje i onda kad je Damjan sve teže radio.

Oko 1884. pokazalo se da je i sam obolio od Hansenove bolesti. Njegova se snaga postupno smanjivala, no ostao je uz zajednicu. Nije tražio bolest niti ju je držao vrijednošću samom po sebi. U odlukama koje je donosio vidi se nešto drugo: nije htio napustiti ljude samo zato što je njihova bolest izazivala strah. Neki su ga suvremenici hvalili, a drugi osporavali njegove postupke i način života; on je unatoč tome nastavio tražiti pomoć za naselje i vršiti svećeničku službu koliko je mogao.

Umro je 15. travnja 1889. u Kalawau, u dobi od četrdeset devet godina. Pokopan je uz crkvu svete Filomene. Njegovi su posmrtni ostaci 1936. preneseni u Belgiju, a relikvija desne ruke 1995. vraćena je u prvotni grob na Molokaiju. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. lipnja 1995. u Bruxellesu, a papa Benedikt XVI. svetim 11. listopada 2009. Na Havajima se njegov spomendan slavi 10. svibnja, na dan dolaska u Kalawao; u nekim je kalendarima zabilježen i 15. travnja, dan njegove smrti.

Damjanovo djelo nije završilo njegovom smrću. Stanovnici naselja i njihovi pomagači nastavili su ondje živjeti, liječiti se i čuvati uspomenu na one koji su bili odvojeni od svojih domova. Njegova svetost ne briše njihova imena ni njihove zasluge. Ona se prepoznaje u vjernosti koja je potaknula zajednički rad: od mise u maloj crkvi do vode u kući i dostojna groba. Na Molokaiju je svjedočio da Kristova ljubav ne prestaje ondje gdje društvo povuče granicu izolacije.