Sveti Damjan de Veuster s Molokaija

Jozef De Veuster bio je najmlađe od sedmero djece rođene u siromašnoj seljačkoj obitelji u središnjoj Belgiji. Jozef je pohađao školu do trinaeste godine, kada je morao pomagati ocu na obiteljskom gospodarstvu. Nekoliko godina poslije, nakon što je njegov stariji brat stupio u redovnički život, Jozefov je otac poslao Jozefa na školovanje kako bi se pripremio preuzeti obiteljski posao. U školi je, za vrijeme pučkih misija, čuo Božji poziv na redovnički život. U dobi od dvadeset godina Jozef je pošao stopama svoga brata i stupio u Družbu Presvetih Srdaca Isusa i Marije. Poslije je uzeo ime Damjan prema svetcu iz četvrtoga stoljeća koji je bio liječnik i mučenik. Njegov brat Auguste uzeo je ime Pamfil. Dvije njihove sestre također su stupile u redovnički život.

Tijekom svoje formacije brat Damjan morao je marljivo raditi kako bi u učenju sustigao ostale kandidate. Njegov stariji brat poučavao ga je, čime je udovoljio poglavarima koji su mu zatim dopustili pripravu za svećeništvo. Tijekom tih prvih godina formacije brat Damjan često je molio pred slikom svetoga Franje Ksaverskoga, tražeći njegov zagovor za milost da bude poslan u strane misije.

Godine 1863. brat Damjanov brat, otac Pamfil, primio je obavijest od svojih poglavara da se šalje na Havaje kao misionar. Prije nego što je Pamfil mogao poći, teško se razbolio. Brat Damjan istupio je i zamolio dopuštenje da pođe na Havaje umjesto svoga brata. Poglavari su pristali, i brat Damjan stigao je u Honolulu 19. ožujka 1864., nakon šest mjeseci plovidbe. Dva mjeseca poslije zaređen je za svećenika.

U to se vrijeme u Kraljevini Havaji odvijala teška zdravstvena kriza. Tijekom prethodnoga stoljeća europski istraživači i trgovci donijeli su sa sobom razne bolesti, kao što su gripa, velike boginje, sifilis, kolera i hripavac. Vjeruje se da su tridesetih godina 19. stoljeća kineski brodovi donijeli na otoke strašnu bolest gube. Kao odgovor na tu rastuću krizu, havajska je vlada 1. siječnja 1865. donijela zakon kako bi zaustavila širenje gube. Taj je zakon prisiljavao oboljele od gube da budu poslani u naselje na zabačenom dijelu otoka Molokaija, gdje su trebali živjeti i naposljetku umrijeti. Taj je zakon razdvajao obitelji i teško pogađao one koji bi se zarazili. Tijekom sljedećega desetljeća mnogi koji su bili poslani na Molokai postali su žrtve zloporabe alkohola i nemoralna života. Jedva je bilo dovoljno hrane za sve, a duh zajednice bio je veoma klonuo.

Godine 1873., nakon devet godina svećeništva, otac Damjan dobrovoljno se javio da pođe u koloniju gubavaca kako bi odgovorio na duhovne potrebe te zajednice odbačenih. Ubrzo nakon dolaska, otac Damjan poslao je pismo havajskom Odboru za zdravstvo, opisujući stanje približno 700 gubavaca. Napisao je da „ti nesretnici, prognani iz društva, žive zajedno, bez ikakve razlike s obzirom na dob ili spol, i bez ikakva razvrstavanja prema tomu je li bolest uznapredovala ili je tek u početku, i svi su oni, više ili manje, jedni drugima nepoznati. Sve svoje vrijeme provode kartajući se, pijući nekakvo rižino pivo i prepuštajući se raznim razuzdanostima.“ Njegovi su mu poglavari zapovjedili da ne dotiče gubavce, da ne dopušta da oni dotiču njega i da ne jede s njima. No otac Damjan nije mogao poslušati tu zapovijed, znajući da je Isus slobodno doticao gubavce. U pismu svomu bratu otac Damjan je rekao: „Što se mene tiče, ja sam gubavac s gubavcima da sve pridobijem za Krista. Zato, kad propovijedam, obično kažem: ‘Mi gubavci.’“

Tijekom sljedećih petnaest godina otac Damjan neumorno je radio kao pravi otac, liječnik, graditelj, poljodjelac, grobar i svećenik. Tijekom svoje službe među gubavcima osobno je iskopao više od 1.000 grobova i načinio isto toliko lijesova za ljude koje je pokapao, priređujući im dostojanstven sprovod. Za žive je sagradio stotine kuća, kapela, cesta, bolnica pa čak i sustav opskrbe pitkom vodom. Poučavao je katekizam, slavio sakramente i priveo mnoge duše obraćenju. Redovito je obilazio svaku osobu koja mu je bila povjerena — katolika, protestanta i ateista. Godine 1885. napisao je: „Tijekom tjedna obilazim svoje mnogobrojne bolesnike i bavim se siročadi, koja su sva gubava. Katkad može biti vrlo neugodno biti uvijek okružen tom nesretnom djecom, ali u tome nalazim utjehu. Dobro uče svoj katekizam i svakodnevno su prisutna na jutarnjoj misi i večernjoj krunici.“ Otac Damjan preobrazio je tu bijednu zajednicu u zajednicu vjernika, darujući joj nadu Evanđelja i dostojanstvo koje je zasluživala.

Ubrzo je postalo jasno da služenje oca Damjana nije bilo namijenjeno samo onima na otoku. Mnogi su u Europi počeli slušati o njegovu djelovanju i biti njime nadahnuti. Pisma koja je slao kući bila su objavljivana u novinama i, kako je njegova glasovitost rasla, pristizali su prilozi za pomoć njegovu djelu. Premda su ga mnogi smatrali suvremenim junakom, drugi su ga kritizirali kao nepromišljena jer je doticao gubavce i dopuštao da oni dotiču njega. Čak su ga i neki unutar havajske vlade osuđivali zbog njegovih stalnih molbi za pomoć njegovim gubavcima.

Nakon jedanaest godina služenja gubavcima, i sam se otac Damjan zarazio gubom. S tom je bolešću trpio još pet godina te je umro tijekom Velikoga tjedna, u šesnaestoj godini svoje službe na otoku. Na samrtnoj postelji rekao je svojim drugovima da ga Gospodin poziva da te godine proslavi Uskrs na nebu. Umro je srca ispunjena radošću.

Crkva je kroz povijest uvijek iskazivala čast mučenicima. Oni koji su dragovoljno podnosili trpljenje i smrt radije nego da se odreknu svoje vjere daju nam snažno svjedočanstvo. Otac Damjan, premda nije bio mučenik po krvi, bio je mučenik ljubavi. Njegova ljubav prema odbačenima od društva dovela ga je do toga da za njih sve položi vlastiti život, ne zadržavajući ništa za sebe. Plod njegove herojske žrtve bila je preobrazba neuređena društva odbačenih u zajednicu vjere i nade.

Promisli o vlastitom pozivu da pristupiš onima koji doživljavaju osamljenost u svojoj zajednici. Siromasi, bolesni, duševno bolesni i grešnici svi trebaju Božje milosrđe. Budi otvoren svakomu načinu na koji bi se Bog htio poslužiti tobom kao oruđem svoje bezgranične ljubavi, tako da se i sam obvežeš biti mučenik ljubavi.