Sveti Damaz I.

Život svetoga Damaza I.

Svojemu tajniku, svetomu Jeronimu, Damaz I. bio je „neusporediv čovjek, učen u Pismima, djevičanski naučitelj djevičanske Crkve, koji je ljubio čistoću i s radošću slušao njezine pohvale“. Damaz je rijetko slušao takve neobuzdane pohvale. Mir njegova pontifikata narušavali su unutarnje političke borbe, doktrinarna krivovjerja te napeti odnosi s njegovom subraćom biskupima i s biskupima Istočne Crkve.

Sin rimskoga svećenika, možda španjolskoga podrijetla, Damaz I. započeo je kao đakon u crkvi svoga oca, a služio je i kao svećenik u onome što će poslije postati bazilika svetoga Lovre u Rimu. Služio je papi Liberiju (352. – 366.) i pošao za njim u progonstvo.

Kad je Liberije umro, Damaz je bio izabran za rimskoga biskupa; ali manjina je izabrala i posvetila drugoga đakona, Urzina, za papu. Spor između Damaza i protupape doveo je do nasilnih sukoba u dvjema bazilikama, na sablazan talijanskim biskupima. Na sinodi koju je Damaz sazvao prigodom svojega rođendana, zatražio je od njih da odobre njegove postupke.

Odgovor biskupa bio je kratak: „Okupili smo se radi rođendana, a ne da osudimo čovjeka koji nije saslušan.“ Pristaše protupape uspjele su čak postići da Damaz još 378. godine bude optužen za težak zločin — vjerojatno spolavne naravi. Morao se opravdati i pred građanskim sudom i pred crkvenom sinodom.

Kao papa, živio je jednostavno, za razliku od drugih rimskih crkvenih dostojanstvenika, a bio je i žestok u osudi arijanizma i drugih krivovjerja. Nesporazum oko trinitarnoga nazivlja kojim se služio Rim zaprijetio je dobrim odnosima s Istočnom Crkvom, a Damaz je u suočavanju s tim izazovom imao tek umjeren uspjeh.

Tijekom njegova pontifikata kršćanstvo je proglašeno službenom vjerom rimske države, a latinski je postao glavni liturgijski jezik kao dio papinih reformi. Njegovo poticanje svetoga Jeronima na proučavanje Biblije dovelo je do Vulgate, latinskoga prijevoda Svetoga pisma, koji će 12 stoljeća poslije Tridentski sabor proglasiti „autentičnim u javnim čitanjima, raspravama i propovijedanju“.

Razmišljanje

Povijest papinstva i Crkve nerazdruživo je isprepletena s Damazovom osobnom biografijom. U nemirnu i prijelomnu razdoblju crkvene povijesti on se ističe kao revan branitelj vjere koji je znao kada treba biti otvoren novomu, a kada čvrsto ostati na svojemu mjestu.

Damaz I. otkriva nam dvije odlike dobra vodstva: osjetljivost na poticaje Duha i služenje. Njegove nas borbe podsjećaju da Isus svojoj Stijeni nikada nije obećao zaštitu od olujnih vjetrova, niti svojim sljedbenicima poštedu od poteškoća. Njegovo jedino jamstvo jest konačna pobjeda.