Sveti Damaz I., papa
- Životni vijek
- 305. – 384.
- Slavi se
- 11. prosinca
- Neobvezni spomendan
Sveti Damaz I. služio je jedinstvu Crkve u trenutku kada je njezin izlazak iz progona donio i novu blizinu političkoj moći. Njegovo papinstvo ostavilo je trajan trag u prenošenju Svetoga pisma i čuvanju spomena mučenika, ali započelo je osporavanim izborom i krvavim sukobom pristaša. Svetost njegova života ne traži prešućivanje te sjene niti dopušta da mu se bez dokaza pripiše osobna naredba za nasilje.
Rođen je oko 305., možda u Rimu, a možda u obitelji podrijetlom iz Luzitanije na Pirenejskom poluotoku. Otac mu je služio kao svećenik u rimskoj crkvi svetoga Lovre, gdje je i Damaz djelovao kao đakon i prezbiter. Služio je papi Liberiju u vremenu arijanskih sporova te stekao važnu ulogu u upravljanju rimskom zajednicom.
Nakon Liberijeve smrti 366. dvije su skupine izabrale različite nasljednike: Damaza i đakona Ursina. Podjela je odražavala teološke, društvene i osobne napetosti u gradu. Njihove su se pristaše sukobile u rimskim bazilikama, a u nasilju je poginuo velik broj ljudi. Protudamazovski izvori optuživali su Damaza da je organizirao napade, dok su ga njegovi branitelji opravdavali; izvještaji su stranački i međusobno suprotstavljeni. Povijest potvrđuje krvoproliće povezano s izborom, ali ne omogućuje sigurnu tvrdnju da je Damaz osobno naredio pokolje.
Građanske su vlasti prognale Ursina, no sukob i optužbe nastavili su pratiti Damaza. Godine 378. crkvena ga je sinoda oslobodila optužbi i priznala zakonitim rimskim biskupom. Taj ishod nije izbrisao sablazan nasilja. Događaj pokazuje koliko je kršćanskoj zajednici postalo opasno kada su crkvena služba, gradske stranke i carska potpora počele djelovati zajedno.
Kao papa Damaz je branio nicejsku vjeru protiv arijanizma i drugih naučavanja koja su razarala ispovijedanje Kristova božanstva i cjelovit nauk o Trojstvu. Održavao je rimske sabore i slao predstavnike na Carigradski sabor 381. Njegovi odnosi s istočnim biskupima nisu uvijek bili uspješni: razlike u jeziku, crkvenoj politici i izboru strana u antiohijskom raskolu otežavale su zajedništvo.
Damaz je 382. okupio rimski sabor povezan s ranim latinskim popisom biblijskih knjiga. U Rim je pozvao učenoga Jeronima i povjerio mu reviziju latinskih prijevoda Svetoga pisma prema grčkim tekstovima. Taj će rad postati početkom Vulgate, latinskoga prijevoda koji je stoljećima oblikovao zapadno kršćanstvo. Damaz je prepoznao potrebu pouzdanijega teksta i povjerio zadaću sposobnu učenjaku; Bibliju nije prevodio sam.
Posebno je skrbio za grobove rimskih mučenika u katakombama. Dao ih je urediti i označiti natpisima koje je sastavljao u stihovima, čuvajući imena i svjedočanstva kršćana iz vremena progona. U doba kada je kršćanstvo stjecalo javne povlastice, vraćao je pogled Crkve prema onima koji nisu imali političku zaštitu i koji su vjeru potvrdili životom.
Damaz je umro 11. prosinca 384. prirodnom smrću; nije bio mučenik. Njegov se spomendan slavi na dan smrti. Njegova baština spaja neugodnu pouku i trajan dar: crkvena vlast može biti ranjena stranaštvom i nasiljem, ali služenje Riječi i zahvalno pamćenje svjedoka mogu pomoći Crkvi da se ponovno usmjeri prema Kristu.
