Sveti damaščanski mučenici
- Slavi se
- 10. srpnja
Sveti damaščanski mučenici jedanaestorica su katolika koji su u noći s 9. na 10. srpnja 1860. u franjevačkom samostanu u Damasku posvjedočili vjernost Kristu do smrti. Skupinu čine osmorica franjevaca — Manuel Ruiz López, Carmelo Bolta Bañuls, Nicanor Ascanio Soria, Nicolás María Alberca Torres, Pedro Nolasco Soler Méndez, Engelbert Kolland, Francisco Pinazo Peñalver i Juan Jacob Fernández — te trojica maronitske braće Massabki: Franjo, Abdel Moati i Rafael. Tako svih jedanaest čine dvije jasno određene skupine: osam franjevaca i tri brata laika.
Franjevci su u Damasku stoljećima služili kršćanima latinskoga obreda. Godine 1860. njihovu je zajednicu vodio španjolski svećenik Manuel Ruiz López, gvardijan samostana i župnik. Uz njega su djelovali Carmelo Bolta Bañuls, poznavatelj arapskoga jezika i učitelj mladih misionara, te Nicanor Ascanio Soria, nekoć poznat propovjednik u Španjolskoj. Mladi svećenici Nicolás María Alberca Torres i Pedro Nolasco Soler Méndez učili su arapski i pripremali se za misijski rad.
Austrijanac Engelbert Kolland služio je kao župni vikar. Vedrinom, susretljivošću i poznavanjem jezika približio se ljudima, koji su ga prozvali „Abuna Melac”, odnosno „anđeoski otac”. O svakodnevnim potrebama samostana skrbila su dvojica braće laika: sakristan Francisco Pinazo Peñalver i samostanski kuhar Juan Jacob Fernández. Njihove različite službe povezivao je isti franjevački poziv: naviještati Evanđelje i ostati uz povjerenu zajednicu.
S franjevcima su bili blisko povezani Franjo, Abdel Moati i Rafael Massabki, sinovi Nehmea Massabkija. Franjo, ugledan trgovac svilom, suprug i otac, zastupao je maronitskoga patrijarha u Siriji i pomagao franjevcima. Abdel Moati također je bio oženjen. Napustio je zanat i trgovinu kako bi se više posvetio molitvi, djelima milosrđa i poučavanju arapskoga jezika u samostanskoj školi. Neoženjeni Rafael živio je povučeno i asketski, pomagao je redovnicima te svakodnevno dolazio u franjevačku crkvu. Sva trojica stekla su glas postojanih ljudi molitve.
U ljeto 1860. sukob s područja Libanona proširio se na Damask. Nasilje je zahvatilo kršćansku četvrt, a mnogi su stanovnici izgubili život ili dom. Emir Abdelkader El Djezairi zaštitio je tisuće progonjenih kršćana, no franjevci su ostali u svojem zidinama opasanom samostanu. Ondje su utočište pronašla i braća Massabki.
Oko ponoći nekadašnji samostanski sluga pokazao je napadačima skriveni ulaz. Kad su provalili u samostan, Manuel Ruiz pohitao je u crkvu, otvorio svetohranište i pričestio okupljene. Napadači su od braće Massabki zatražili da se odreknu kršćanske vjere. Franji su zbog njegova ugleda ponudili život ako prijeđe na islam, ali on je odlučno odbio i pozvao ostale da ostanu postojani. Ubijen je zajedno s Abdelom Moatijem i Rafaelom; Abdel Moati podnio je mučeništvo pred dvoje svoje djece.
I osmorici franjevaca ponudili su da se odreknu Krista. Manuel Ruiz u ime zajednice odgovorio je da su kršćani i da su spremni umrijeti za vjeru. Napadači su ih potom ubili. Juan Jacob Fernández, bačen s crkvenoga krova, preživio je pad te se nastavio moliti dok ga nisu usmrtili. Jedanaestorica nisu tražila smrt, ali su pred prijetnjom izabrala vjernost Kristu. U zajedničkoj žrtvi susreli su se redovnici sa Zapada i maronitski laici s Istoka, sjedinjeni istom vjerom i istom nadom.
Papa Pio XI. proglasio je svih jedanaest mučenika blaženima 10. listopada 1926. Papa Franjo proglasio ih je svetima 20. listopada 2024. Katolička Crkva slavi njihov spomen 10. srpnja.
