Sveti Cuthbert Lindisfarnski

Na sjeveru Britanije, ondje gdje se kopno otvara prema Sjevernome moru, život svetoga Cuthberta povezao je tri naizgled različita poziva: redovničko zajedništvo, neumornu brigu za ljude i pustinjačku samoću. Bio je prior, propovjednik i biskup, ali se uvijek vraćao molitvi kao izvoru svega što je činio. U sedmome stoljeću, dok se kršćanstvo učvršćivalo u Northumbriji, postao je jedan od njegovih najprepoznatljivijih svjedoka. Njegovo se ime i danas osobito veže uz Lindisfarne, Sveti otok, te uz otok Inner Farne na kojemu je završio život.

O Cuthbertovu podrijetlu zna se malo pouzdanoga. Rođen je vjerojatno oko 634. godine u Northumbriji; točno mjesto nije utvrđeno. Rani životopisi prikazuju ga kao mladića koji je čuvao ovce. Prema predaji koju je zapisao Beda Časni, jedne je noći ugledao anđele kako u nebo nose dušu pravednika. Kada je doznao da je iste noći umro Aidan, biskup i utemeljitelj samostana na Lindisfarneu, taj je događaj razumio kao poziv da svoj život posveti Bogu. Ubrzo je stupio u redovničku zajednicu i počeo učiti služiti.

Cuthbert je stupio u samostan u Melroseu, gdje ga je osobito oblikovao prior Boisil. Učio je moliti, raditi i primati goste, ali i ići onamo kamo redovničke zidine nisu dopirale. Samostani Northumbrije nisu bili samo mjesta tišine: iz njih su redovnici odlazili u sela, poučavali vjeri i pomagali ljudima koji su teško dolazili do svećenika. Cuthbert se ubrzo istaknuo upravo u toj blizini s narodom. Nije čekao da ljudi dođu k njemu, nego je obilazio udaljene krajeve, propovijedao i razgovarao s onima koje je susretao. Beda ga pamti kao čovjeka koji je znao pridobiti slušatelje strpljivošću i dobrotom.

Neko je vrijeme s opatom Eatom boravio u Riponu, u novoj redovničkoj zajednici, gdje mu je bila povjerena briga za goste. Kada se zajednica vratila u Melrose, Cuthbert je ondje nastavio službu. Nakon Boisilove smrti postao je prior. Redovničko vodstvo za njega nije značilo udaljavanje od svakodnevnih potreba braće i ljudi iz okolice. Nastavio je putovati, poučavati i tješiti. Životopisci uz te pohode pripovijedaju o ozdravljenjima i drugim izvanrednim događajima. Cuthbert se u nevolji obraćao Bogu i nije prolazio pokraj tuđe patnje.

U Cuthbertovo doba Crkva u Northumbriji živjela je na susretištu irske redovničke baštine i običaja povezanih s Rimom. Na sinodi u Whitbyju 664. prihvaćen je rimski način računanja datuma Uskrsa i druga crkvena praksa. Promjena je u pojedinim zajednicama budila napetosti. Cuthbert, odgojen u tradiciji redovnika s Ione, prihvatio je odluku sinode. Kada je došao na Lindisfarne kao prior, nastojao je urediti život zajednice prema novim običajima, ali bez gubitka onoga što je smatrao njezinom jezgrom: molitve, uzajamne strpljivosti i vjernosti evanđelju. Beda opisuje kako je nesuglasice među braćom podnosio mirno, poučavajući ih i vlastitim primjerom.

Lindisfarne je bio mjesto iz kojega je nekoć djelovao Aidan, a sada je Cuthbert iz njega nastavljao odlaziti među narod. Premda je imao odgovornost za redovnike, nije se zatvorio u upravljanje samostanom. Posebnu je pozornost obraćao siromašnima, bolesnima i putnicima. U predaji se sačuvala priča o nepoznatome gostu kojega je primio i poslužio, a za kojega je poslije povjerovao da je bio anđeo. Ta epizoda govori o pogledu kojim je pristupao čovjeku na vratima: gosta nije mjerio njegovim položajem, nego ga je primao kao nekoga kome se može iskazati ljubav.

Nakon godina služenja Cuthbert je poželio veću samoću. Oko 676. povukao se najprije na otočić uz Lindisfarne, a zatim na udaljeniji Inner Farne. Ondje je živio skromno, u molitvi i radu. Otok izložen moru i vjetru nije bio bijeg od ljudi iz ravnodušnosti. Braća su mu dolazila po savjet, a on je s njima ostao povezan i kada je odabrao osamu. Vrijeme provedeno na Farneu pokazuje koliko je za njega unutarnja sabranost bila potrebna služenju: nakon brojnih putovanja i razgovora, tišina mu je davala prostor da sve preda Bogu.

S otočnim životom povezane su i pripovijesti o pticama. Beda donosi zgodu o gavranima koji su s krova Cuthbertove nastambe odnosili slamu. Prema priči, nakon što ih je opomenuo, ptice su se vratile i donijele mu dar. Kasnija predaja povezuje ga i sa zaštitom morskih ptica koje su se gnijezdile na otoku. Takvi prizori govore o načinu na koji su kršćani pamtili njegov odnos prema stvorenjima s kojima je dijelio svoju samoću.

Samoća nije potrajala do kraja. Na crkvenome saboru 684. Cuthbert je izabran za biskupa Hexhama. Isprva se opirao izlasku iz pustinjačkoga života, a potom je prihvatio službu. U dogovoru s biskupom Eatom preuzeo je Lindisfarne, dok je Eata otišao u Hexham. Za biskupa je posvećen 685. godine. Njegova kratka biskupska služba nije bila tek naslov vezan uz otok. Ponovno je putovao, poučavao, skrbio za potrebite i poticao zajednice. Redovnička jednostavnost ostala je mjerilo njegova načina života i onda kada su mu pripale biskupske odgovornosti.

Potkraj 686., oslabljen bolešću, vratio se na Inner Farne. Posljednje mjesece proveo je u molitvi, a redovnici Lindisfarnea održavali su vezu s njim preko mora. Beda, koji je o njegovu životu pisao oslanjajući se na svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali, sačuvao je sjećanje na te dane i na brigu zajednice za svojega biskupa. Cuthbert je umro 20. ožujka 687. godine. Braća su njegovo tijelo prenijela na Lindisfarne i ondje ga pokopala.

Jedanaest godina poslije redovnici su otvorili njegov grob. Prema ranome izvještaju, zatekli su tijelo očuvanim, što su razumjeli kao znak njegove svetosti. Štovanje je raslo, a hodočasnici su dolazili moliti na njegov grob. Kada su u kasnijim stoljećima vikinški napadi ugrozili Lindisfarne, zajednica je ponijela njegove posmrtne ostatke sa sobom. Gotovo su stoljeće proveli u Chester-le-Streetu, a 995. stigli su u Durham, gdje je oko njegova groba nastalo veliko hodočasničko središte. Danas se Cuthbertov grob nalazi u durhamskoj katedrali.

Uz njegov su se grob kroz stoljeća čuvali i predmeti koji govore o vjernosti zajednice njegovu spomenu. Među njima je maleno Evanđelje po Ivanu, poznato kao Evanđelje svetoga Cuthberta. Knjiga je nastala početkom osmoga stoljeća, nakon njegove smrti, a pronađena je u njegovu lijesu pri otvaranju groba u Durhamu 1104. Dragocjena je i kao svjedok pismenosti i umjetnosti ranosrednjovjekovne Engleske. No Cuthbertovo nasljeđe nije se sačuvalo samo u knjigama i predmetima. Zajednica koja je čuvala njegov grob nosila je sa sobom i uspomenu na biskupa koji je znao biti blizu ljudima, iako je želio živjeti daleko od svijeta.

Spomen svetoga Cuthberta slavi se 20. ožujka. Njegov život ne stane u jednostavnu podjelu između djelovanja i povučenosti. Znao je otići ljudima u udaljena sela, voditi braću kroz promjene i prihvatiti biskupsku odgovornost; jednako je ozbiljno shvaćao potrebu da bude sam pred Bogom. Zato njegov lik i nakon mnogo stoljeća ostaje blizak onima koji traže kako u svakodnevnoj službi sačuvati srce otvoreno molitvi.