Sveti Ćiril Jeruzalemski

Kad je Konstantin Veliki godine 313. ozakonio kršćanstvo diljem Rimskoga Carstva, mnogi su se ponadali da su patnje koje su kršćani podnosili tijekom prvih stoljeća Crkve napokon došle svome kraju. Ali patnje su samo promijenile oblik. Politika je ušla u Crkvu, carevi su se upletali u nauk, a teološke i teritorijalne podjele postale su žestoke. Teološke podjele u četvrtome stoljeću prvenstveno su se vodile oko božanske i vječne naravi Sina Božjega. Arije, svećenik iz Aleksandrije u sjevernoj Africi, držao je da je Otac stvorio Sina, čime je Sin podložan Ocu te nije ni suvječan ni jednak Ocu. Ta su učenja postala poznata kao arijanska hereza. Drugi su vjerovali da je Sin „rođen od Oca“, što znači da postoji odvijeka s Ocem i da je iste božanske naravi kao i Otac. Tom se teološkom bitkom najprije pozabavio Nicejski sabor godine 325. Ipak, nakon Nicejskoga sabora spor se nastavio sve dok zabuna nije napokon razriješena 381. na Carigradskom saboru. Upravo se u tome pedesetšestogodišnjem razdoblju crkvene povijesti i prijepora rodio, živio i borio za pravu vjeru današnji svetac.

Ćiril se rodio u Jeruzalemu ili njegovoj blizini oko 315. godine. O njegovu ranom životu malo se zna, osim da je bio dobro poučen u Svetome pismu i filozofiji. Vjeruje se da ga je oko njegove dvadesete godine za đakona Jeruzalemske Crkve zaredio sveti Makarije, jeruzalemski biskup, koji je bio odlučan protivnik arijanske hereze. Nakon Makarijeve smrti, sveti Maksim, još jedan protivnik arijanizma, postao je jeruzalemskim biskupom i zaredio Ćirila za svećenika kad je Ćirilu bilo oko dvadeset i osam godina. Tijekom svoje svećeničke službe Ćiril je postao istinski pastir duša. Biskup Maksim povjerio mu je zadaću da mu pomaže kao propovjednik i kateheta. Ćiril je propovijedao svake nedjelje i poučavao one koji su se pripravljali za sakramente inicijacije. Sačuvane su dvadeset i četiri njegove katehetske pouke, izvanredne po svome sadržaju i jasnoći. Pouke započinju proslovom, a zatim slijedi osamnaest pouka namijenjenih katekumenima prije krštenja. U njima se tumačilo ono što su trebali znati o krštenju, kako napustiti poganski način ćudoređa, značenje Vjerovanja i zablude arijanizma. Nakon krštenja, posljednjih šest Ćirilovih pouka vodilo je neofite kroz razdoblje mistagogije, tijekom kojega su učili kako živjeti novi život koji su primili po sakramentima krštenja, potvrde i Presvete Euharistije, kao i pouke o molitvi, osobito sadržane u Očenašu.

Biskup Maksim ili je umro ili je bio svrgnut oko 348. godine, a Ćiril je izabran za njegova nasljednika. Za biskupa ga je zaredio nadbiskup Akacije iz Cezareje Primorske, metropolitanskoga sjedišta zapadno od Jeruzalema. Nadbiskup Akacije bio je sklon arijanizmu, pa su on i drugi možda smatrali da je i Ćiril sklon arijanizmu, što nije bilo istina.

Ubrzo nakon što je postao jeruzalemskim biskupom, nad svetim mjestom Isusova raspeća pojavio se čudesan znak, vidljiv svima. Na nebu se ukazao velik križ od svjetlosti, okružen dugom, koji se protezao oko dvije milje nad gradom. Taj je znak isprva bio shvaćen kao Božja potvrda biskupa Ćirila, ali je možda bio i znak patnji koje će Ćiril uskoro podnijeti. Patnja je započela kada se Ćiril suprotstavio Akaciju na dvama područjima. Biskup Ćiril tražio je pravo na neovisno upravljanje Jeruzalemskom stolicom bez Akacijeva upletanja. Također se protivio arijanskoj herezi koju je Akacije naučavao. Zbog tih napetosti Akacije, drugi arijanski biskupi i carevi progonili su Ćirila, iznosili protiv njega lažne optužbe te ga tijekom gotovo četrdeset godina biskupske službe triput svrgnuli i prognali iz Jeruzalema.

Unatoč patnjama usred tih teoloških i političkih crkvenih prijepora, biskup Ćiril bio je istinski pastir svoga stada, propovijedajući i poučavajući kao što je činio i kao svećenik. Njegov blag, pastirski, pomirljiv i ponizan pristup službi naveo je neke strože pravovjerne biskupe da posumnjaju kako je sklon arijancima. Zbog toga je, nakon što se Ćiril 378. vratio iz svojega posljednjeg progonstva, veliki sveti Grgur Nazijanski bio poslan da ga ispita. Grgurov je zaključak bio da je Ćiril pravovjeran, čime je svaka sumnja prestala. Godine 381. Carigradski sabor unio je dodatnu jasnoću u odnosu na arijansku herezu, dodatno razjasnio Nicejsko vjerovanje i potvrdio službu biskupa Ćirila kao jeruzalemskoga biskupa. Vratio se i ostao sveti pastir svoga naroda sve do smrti šest godina poslije. Jedna je očevidka, koja je kao hodočasnica posjetila Jeruzalem, zapisala u svoj dnevnik da su se katehetske pouke biskupa Ćirila držale u Bazilici Svetoga groba i da ih je narod primao s tolikim odobravanjem da bi, kad god bi završio pouku, svi ljudi oduševljeno zapljeskali.

Kroz čitavu povijest Crkve bile su česte gorke podjele i progoni pravovjernih branitelja vjere. Oni koji su se pokazali svetima bili su oni koji su ustrajali, ostali vjerni, nikada nisu očajavali i nastavili su širiti čistu vjeru Crkve koju joj je dao Krist. Sveti Ćiril bio je jedan od tih sjajnih primjera. Dok ga častimo, razmotri svoju vlastitu privrženost cjelovitoj istini Evanđelja. Kad si stavljen na kušnju, uzmičeš li, malakšeš, zbuniš se i prepuštaš očaju? Ili s ljubavlju čvrsto stojiš u Istini, zadržavajući nadu da će na koncu Krist pobijediti? Nastoj nasljedovati ovoga velikog crkvenog naučitelja prihvaćajući ne samo njegovo pravovjerje nego i ljubav koja je raspaljivala njegov žar za duše.