Sveti Ćiril Jeruzalemski

Sveti Ćiril Jeruzalemski bio je biskup, kateheta i teolog 4. stoljeća, poznat po poukama kojima je odrasle kandidate pripremao za krštenje. Živio je u vremenu kada su prestali veliki državni progoni kršćana, ali su Crkvu potresali duboki sporovi o Kristovu božanstvu i odnosu Oca i Sina. Njegova se služba odvijala između svetih mjesta Jeruzalema, careva upletanja i triju progonstava iz vlastite biskupije.

Rođen je oko 313. ili 315. godine u Jeruzalemu ili njegovoj blizini. O njegovoj obitelji i djetinjstvu gotovo ništa nije poznato. Iz kasnijih djela vidi se da je dobro poznavao Sveto pismo, ranokršćanske pisce i grčku filozofiju. Za đakona je zaređen oko 335., a za svećenika oko 343. godine. Kao svećeniku povjereno mu je propovijedanje i poučavanje katekumena, ljudi koji su se pripravljali za ulazak u kršćansku zajednicu.

Iz te je službe nastalo njegovo najvažnije sačuvano djelo, niz katehetskih predavanja održanih u Jeruzalemu oko sredine stoljeća. Broj pouka u izvorima varira ovisno o tome ubraja li se uvodna kateheza, ali uobičajeno se govori o osamnaest krsnih i pet mistagoških kateheza. Prve tumače obraćenje, krštenje i sadržaj Vjerovanja, a posljednje novokrštene uvode u razumijevanje krštenja, pomazanja, euharistije i molitve.

Ćiril nije pisao apstraktan teološki priručnik. Obraćao se stvarnim slušateljima koji su tijekom korizme prolazili posljednju pripravu za vazmeno krštenje. Polazio je od Svetoga pisma, upozoravao na ozbiljnost slobodne odluke i istodobno isticao širinu Božjega milosrđa. Grijeh za njega nije nepromjenjiva sudbina čovjeka: obraćenje, priznanje krivnje i Božje oproštenje otvaraju mogućnost novoga života. Njegove pouke zato spajaju jasno izlaganje vjere s brigom pastira koji poznaje slabost svojih slušatelja.

Kateheze su dragocjene i kao svjedočanstvo jeruzalemskoga bogoslužja. Održavane su u crkvama podignutima na mjestima povezanima s Kristovom mukom i uskrsnućem. Ćiril je govorio u gradu u kojemu su hodočasnici mogli povezati biblijski navještaj s Golgotom i Kristovim grobom. Njegov prikaz sakramenata omogućuje uvid u obrede krštenja i euharistije u 4. stoljeću, zbog čega njegova djela imaju trajnu povijesnu i teološku vrijednost.

Poučavanje je imalo jasan ritam. Kandidati su prije krštenja slušali tumačenje Vjerovanja i poziv na promjenu života, dok su objašnjenja pojedinih sakramentalnih obreda dobivali nakon što su ih sami iskusili. Taj prijelaz od priprave prema mistagogiji pokazuje kako je Ćiril povezivao znanje, obred i svakodnevno ponašanje. Vjera za njega nije bila samo prihvaćanje tvrdnji. Trebala se očitovati u slobodnoj odluci, molitvi, pokori i odnosu prema bližnjemu.

Oko 348. ili 350. postao je jeruzalemski biskup. Njegov odnos s Akacijem, metropolitom obližnje Cezareje, ubrzo se pretvorio u sukob. U pozadini su bili i crkvena nadležnost i rasprave nastale nakon Nicejskoga sabora. Akacije je bio povezan s protivnicima nicejskoga nauka, dok je Ćiril, iako se isprva oprezno služio spornim izrazima, ispovijedao vječno Kristovo božanstvo. Jeruzalem je usto postajao sve važnije hodočasničko središte, što je pojačavalo napetost oko odnosa dviju biskupskih stolica.

Sukob se zaoštrio tijekom gladi u Jeruzalemu. Prema starim crkvenim povjesničarima, Ćiril je prodao dio crkvenih dragocjenosti kako bi pomogao gladnima. Akacije ga je pozvao na odgovornost zbog raspolaganja crkvenom imovinom. Sabor pod Akacijevim utjecajem svrgnuo ga je 357., a Ćiril je utočište našao kod biskupa Silvana u Tarzu. Već 359. drugi ga je sabor vratio na službu, no car Konstancije sljedeće ga je godine ponovno protjerao.

Promjena na carskome prijestolju omogućila mu je povratak 361. godine. Ni taj mir nije trajao. Car Valens, sklon protunicama Nicejskoga sabora, 367. ponovno ga je udaljio iz Jeruzalema. Ovo treće progonstvo trajalo je jedanaest godina, do Valensove smrti 378. Ćiril je tako znatan dio gotovo četrdesetogodišnje biskupske službe proveo izvan grada kojemu je bio postavljen za pastira.

Njegov put kroz teološke prijepore nije prikladno svesti na jednostavnu sliku čovjeka koji je od početka govorio jezikom kasnijega pravovjerja. U ranim je raspravama izbjegavao riječ kojom je Nicejski sabor opisao Sina kao istobitna Ocu, dijelom zato što je želio izbjeći pogrešna tumačenja. Ipak, u katehezama jasno odbacuje tvrdnju da je Sin tek stvorenje ili da je postojalo vrijeme kada Sina nije bilo. S vremenom je prihvatio i nicejski izraz kao najbolju zaštitu vjere koju je već nastojao izložiti.

Godine 381. sudjelovao je na Prvome carigradskom saboru. Sabor je potvrdio nicejsku vjeru i priznao zakonitost njegove jeruzalemske službe. Time su uklonjene sumnje koje su ga pratile tijekom dugih sporova. Nakon konačnoga povratka upravljao je biskupijom bez novoga progonstva do smrti 386. godine. Hodočasnica Egerija, koja je u to vrijeme boravila u Jeruzalemu, opisala je bogat liturgijski život grada i biskupa koji vjernicima tumači obrede na njima razumljiv način.

Povratak nije značio da su svi problemi jeruzalemske zajednice nestali. Grad su obilježavale suparničke skupine, napetosti i moralne poteškoće o kojima svjedoče posjetitelji toga doba. Ćirilova se zrelost stoga ne mjeri samo saborskim priznanjem, nego i strpljivim nastavkom službe nakon godina prisilnih odlazaka. Iz dostupnih spisa ne izbija želja za osvetom protiv ljudi koji su ga svrgnuli. Naglasak ostaje na obnovi, oproštenju i poučavanju.

Uz kateheze sačuvano je i Pismo caru Konstanciju o pojavi svjetlosnoga križa nad Jeruzalemom 351. godine. Ćiril je događaj protumačio u vjerskome i povijesnome okviru svojega vremena. U njegovim djelima Jeruzalem nije samo mjesto prošlih događaja nego grad iz kojega promatra Kristov prvi i očekuje njegov drugi dolazak. I kada govori o posljednjim stvarima, cilj mu nije puka znatiželja, nego budnost i odgovoran život.

Papa Leon XIII. proglasio ga je 1883. naučiteljem Crkve. Taj naslov osobito pristaje učitelju čija važnost počiva na sposobnosti da složenu vjeru prenese jasno, postupno i pastoralno. Ćiril Jeruzalemski nije isto što i Ćiril Aleksandrijski, patrijarh iz sljedećega stoljeća. Jeruzalemski Ćiril ostaje svetac kateheze: biskup oblikovan Svetim pismom, prognanik koji se vraćao povjerenomu narodu i svjedok vremena u kojemu se precizan teološki jezik učio kroz bolne prijepore. Njegov spomen slavi se 18. ožujka.