Sveti Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj

Sveti Ćiril Aleksandrijski bio je patrijarh Aleksandrije od 412. do smrti 444., plodan tumač Svetoga pisma i središnja osoba kristološkoga spora koji je doveo do Efeškoga sabora 431. Njegova obrana jedinstva Kristove osobe bila je presudna za prihvaćanje naslova Bogorica za Mariju. Istodobno, početak njegove službe obilježili su žestoki gradski sukobi i postupci koji zahtijevaju kritičan povijesni pogled.

Rodio se oko 376. u Didouseji, današnjoj El-Mahalli El-Kubri u Egiptu. Njegov ujak Teofil postao je aleksandrijski patrijarh i pobrinuo se za Ćirilovo obrazovanje. Učio je gramatiku, retoriku, humanističke znanosti, teologiju i Bibliju. Njegovi kasniji spisi pokazuju dobro poznavanje ranijih aleksandrijskih pisaca, među njima Origena, Didima Slijepoga i Atanazija.

Godine 403. pratio je Teofila na Sinodu pod hrastom kod Carigrada, skupu koji je svrgnuo Ivana Zlatoustoga. Teofil je bio snažan i često nasilan crkveni političar, a Ćirilove rane godine odvijale su se u njegovoj sjeni. Nakon ujakove smrti 412. Ćiril je izabran za patrijarha, ali tek nakon sukoba njegovih pristaša s pristašama drugoga kandidata.

Aleksandrija je bila kozmopolitski grad u kojemu su živjele velike kršćanske, židovske i poganske zajednice. Crkvena i državna vlast često su se natjecale, a ulični neredi nisu bili rijetkost. Ćiril je zatvorio crkve novacijana i zaplijenio njihovu imovinu. Nakon nasilja između Židova i kršćana protjerao je dio ili, prema nekim izvorima, sve Židove iz grada. Prefekt Orest tomu se usprotivio, smatrajući da patrijarh zadire u građansku vlast.

Sukob je postao još opasniji kada su monasi iz Nitrijske pustinje napali Oresta, a jedan ga pogodio kamenom. Godine 415. kršćanska je svjetina predvođena lektorom Petrom otela i brutalno ubila filozofkinju i matematičarku Hipatiju, Orestovu suradnicu. Nema sigurnoga dokaza da je Ćiril naredio ubojstvo, ali suvremeni izvor kaže da je zločin nanio sramotu njemu i aleksandrijskoj Crkvi. Njegov autoritet, sukob s prefektom i ozračje koje su stvarali njegovi sljedbenici ne dopuštaju da se tragedija prešuti ili uljepšava.

Uz tu tešku političku baštinu Ćiril je razvijao opsežan teološki rad. Pisao je komentare biblijskih knjiga, homilije, pisma i rasprave protiv različitih učenja. U središtu njegove misli bio je Krist kao utjelovljena Božja Riječ. Naglašavao je da Isus nije spoj dviju odvojenih osoba, jedne božanske i jedne ljudske, nego jedna osoba Sina koja potpuno posjeduje božansku i ljudsku narav.

Spor je izbio nakon što je Nestorije 428. postao carigradski patrijarh. Propovjednik iz njegova kruga odbacivao je naziv Theotokos, Bogorodica ili Majka Božja, i predlagao naslov Kristorodica. Ćiril je u tome vidio opasno razdvajanje Krista. Tvrdio je da Marija nije izvor Kristova božanstva, ali je rodila osobu vječnoga Sina koji je postao čovjekom; zato se s pravom naziva Bogorodicom.

Najprije je pisao Nestoriju, zatim drugim biskupima, carskomu dvoru i rimskomu papi Celestinu I. Spor je brzo postao borba dviju velikih teoloških tradicija i crkvenih središta. Aleksandrijski govor naglašavao je jedinstvo Krista, dok je antiohijska tradicija snažnije čuvala razlikovanje njegove božanske i ljudske stvarnosti. Problem nisu bile samo riječi, nego i način kako izreći da je isti Krist uistinu Bog i uistinu čovjek.

Car Teodozije II. sazvao je 431. sabor u Efezu. Ćiril je otvorio zasjedanje prije dolaska antiohijske skupine i proveo osudu Nestorija. Kada su antiohijski biskupi stigli, održali su vlastiti skup i osudili Ćirila. Carski je predstavnik dao zatvoriti obojicu. Nakon političkih pregovora car je prihvatio svrgavanje Nestorija, dok se Ćiril vratio u Aleksandriju. Način vođenja sabora bio je prijeporan, iako je njegov temeljni kristološki zaključak prihvaćen.

Sukob s antiohijskim patrijarhom Ivanom nastavljen je još dvije godine. Pomirenje je postignuto 433. formulom koja je priznala puninu Kristova božanstva i čovještva te naslov Bogorodice. Ćiril je pritom pokazao da može prihvatiti drukčiji teološki rječnik kada čuva ono što je smatrao bitnim. Ta je formula bila važna stepenica prema kasnijemu Kalcedonskom saboru.

Ćirilova djela obuhvaćaju komentare Evanđelja po Ivanu i Luki, rasprave o Trojstvu, obrane kršćanstva i brojne poslanice. Njegova su tumačenja često snažno usmjerena na jedinstvo povijesti spasenja i na sakramentalni život. Nije bio samo polemičar: u biblijskim komentarima pokazuje pastirsku želju da čitatelji razumiju kako se Kristovo djelo odnosi na njihov život.

Posebno je povezivao utjelovljenje s obnovom čovjeka. Ako je Riječ doista postala tijelom, tada ljudska narav u Kristu nije privid nego stvarnost koju Bog liječi i uzdiže. Iz toga je izvodio i svoje razumijevanje euharistije: Krist vjernicima ne daje tek znak svoje prisutnosti, nego ih po svojem životvornom tijelu sjedinjuje sa sobom. Tako se njegova kristologija ne zaustavlja na raspravi o nazivima. Ona želi objasniti zašto Kristovo rođenje, smrt i uskrsnuće mogu preobraziti ljudski život.

Sudjelovao je i u aleksandrijskom računanju datuma Uskrsa. Njegove su tablice upotrebljavale devetnaestogodišnji mjesečev ciklus koji će poslije, preko Dionizija Maloga, utjecati na zapadno računanje Uskrsa. Taj rad pokazuje širinu patrijarhove službe, koja je uz teološke sporove uključivala praktičnu brigu za zajednički liturgijski kalendar.

Umro je 444. godine. Kasniji su mu naraštaji dali naslove Stup vjere i Pečat otaca, a priznat je kao crkveni otac i naučitelj. Njegov se spomendan slavi 27. lipnja; u drugim kršćanskim predajama postoje i drugi datumi. Ne treba ga miješati s Ćirilom Jeruzalemskim, biskupom četvrtoga stoljeća i autorom kateheza.

Ćirilova baština zahtijeva cjelovit pogled. Njegova jasnoća o Kristu i Bogorodici ostala je temeljna, ali crkveni uspjeh ne briše odgovornost vodstva u nasilno podijeljenom gradu niti nepravedne posljedice njegovih mjera. Upravo takvo čitanje omogućuje vidjeti stvarnu povijesnu osobu: iznimno sposobna teologa i moćna patrijarha čiji život pokazuje i dosege i opasnosti tijesnoga povezivanja vjerskoga uvjerenja s političkom silom.