Sveti Ćiril Aleksandrijski

Nakon Isusova života, smrti i uskrsnuća vjeruje se da je sveti Marko, evanđelist i pisac Evanđelja, propovijedao u Aleksandriji u Egiptu te tako ondje utemeljio kršćansku vjeru. Aleksandrija, koju je 331. godine prije Krista osnovao Aleksandar Veliki, nalazila se na sjevernom rubu Afrike, uz obalu Sredozemnoga mora. Taj ju je strateški položaj brzo učinio važnim trgovačkim središtem Egipta, kao i glasovitim središtem znanosti, umjetnosti i učenja. Godine 30. prije Krista Aleksandrija je postala pokrajina Rimskoga Carstva, a taj će status zadržati idućih sedamsto godina.

Kršćanstvo je u Rimskom Carstvu ozakonio Konstantin Veliki 313. godine. Nakon toga velika središta kršćanske učenosti, kao što su Rim, Jeruzalem, Antiohija, Carigrad i Aleksandrija, postala su pozornicom žestokih rasprava i razvoja teologije. Te su se rasprave osobito vrtjele oko Kristove božanske i ljudske naravi, Njegova odnosa prema Ocu i Duhu Svetomu te oko prikladnoga naslova za Blaženu Djevicu Mariju. Ishodi tih rasprava dali su Crkvi jasno i temeljno razumijevanje vjere, koje se nastavlja produbljivati i razvijati sve do danas.

U četvrtom se stoljeću pojavila arijanska hereza, koja je naučavala da je Sin podložan Ocu i da nije suvječan s Njime. Sveti Atanazije, tadašnji aleksandrijski biskup, neumorno se borio protiv te hereze, podnoseći zbog toga godine izgnanstva. Nakon poraza arijanizma pojavile su se druge hereze. Pedeset godina nakon Atanazijeve smrti biskup Ćiril Aleksandrijski borit će se protiv nestorijanizma.

Ćiril se rodio u gradu Teodoziju, oko osamdeset i pet milja istočno od Aleksandrije. Zbog blizine Aleksandriji Teodozij je sudjelovao u bogatoj grčko-rimskoj kulturi i učenosti. Njegova blizina delti Nila značila je i to da su poljodjelstvo i ribarstvo bili uobičajene djelatnosti. U mladosti se Ćirilov stric Teofil, aleksandrijski patrijarh, pobrinuo da Ćiril stekne izvrsno obrazovanje iz teologije, filozofije, retorike i znanosti. Međutim, njegov je stric bio prijeporna osoba u Crkvi. Manje intelektualac, a više političar, Teofil je žudio za moći, bio grub, često izazivao neprijateljstvo Židova i pogana te bio poznat po poticanju sukoba i nasilja. Bio je čak odgovoran i za svrgnuće svetoga Ivana Zlatoustoga s carigradske patrijaršijske stolice.

Oko 412. godine Ćiril je naslijedio svoga strica na patrijaršijskoj stolici, brzo otkrivši koliko je zahtjevno ići stopama tako prijeporna prethodnika. Nakon što je skupina nasilnih monaha ubila uglednu pogansku filozofkinju, astronomkinju i matematičarku, krivnja je pripisana Ćirilu, premda on s time nije imao nikakve veze. Biti nećak patrijarha Teofila imalo je i svojih nedostataka, pa je Ćiril u svojoj službi postupao oprezno. Naposljetku je izišao iz sjene svoga strica i pokazao se kao razborit i vjeran službenik Boga i Njegove Crkve. Počeo je pisati komentare Svetoga pisma s teološkom preciznošću, osobito kad je riječ o Kristovoj naravi, odgovarajući na razne hereze toga vremena. Unutar deset godina biskupske službe Ćiril je stekao glas pouzdana i rječitoga učitelja vjere.

Godine 428. car je postavio Nestorija za carigradskoga patrijarha. Ubrzo nakon toga patrijarh Nestorije odredio je jednoga svećenika iz Antiohije da propovijeda po cijelome Carigradu. Taj je svećenik počeo dovoditi u pitanje općeprihvaćeno uvjerenje da se Mariju s pravom naziva Majkom Božjom (Theotokos), tvrdeći umjesto toga da bi je trebalo nazivati samo Majkom Kristovom (Christotokos). Ta je izjava izazvala veliku pomutnju među vjernicima u Carigradu, a vijest se brzo proširila po cijelome Carstvu i naposljetku stigla do patrijarha Ćirila, udaljenoga više od tisuću milja, u Aleksandriji.

Ćiril se žestoko usprotivio toj novoj herezi, koja je poslije postala poznata kao nestorijanizam. Počeo je protiv nje propovijedati i poučavati vlastiti narod, razjašnjavajući da se Mariju s pravom naziva Majkom Božjom. Objašnjavao je da taj naslov nije samo pitanje Blažene Majke, nego i pitanje same biti Kristove. Kad Marija ne bi bila Majka Božja, tada bi Kristova bit bila podijeljena. Nestorijanizam je tvrdio da je Isus božanska osoba na neki način sjedinjena s posebnom ljudskom osobom te da je Marija bila samo majka Njegove ljudskosti. Ćiril je ispravio to pogrešno tumačenje, naglašavajući da u Kristu postoji samo jedna Osoba, i ljudska i božanska. To Mariju čini ne samo majkom Njegova ljudskoga Sina nego i majkom Njegove osobe, čime je opravdan i njezin naslov Majke Božje. Nakon što je poučio svoj narod, Ćiril je pisao privatna pisma Nestoriju kako bi ga ispravio. Nestorije je odbio ispravak. Zbog toga je Ćiril proširio svoje dopisivanje, uključivši druge biskupe, članove careva dvora i papu u Rimu. To je obradovalo vjernike u Carigradu, ali je razgnjevilo Nestorija. Papa je istražio slučaj i ovlastio Ćirila da s papinskim autoritetom postupi protiv Nestorija.

Godine 431. rimski je car osjetio potrebu intervenirati te je sazvao crkveni sabor u Efezu kako bi se spor riješio. Efeški su kršćani bili poznati po svojoj pobožnosti prema Majci Božjoj, dijelom i zbog duboko ukorijenjene predaje da se Marija pred kraj života nastanila u Efezu sa svetim Ivanom. Stoga je mjesto održavanja sabora već samo po sebi označavalo carevo protivljenje Nestoriju. Kad su se okupili mnogi biskupi iz cijeloga Carstva, ali prije nego što su stigli Nestorije i njegovi pristaše, Ćiril je otvorio sabor. Preuzeo je vodstvo i rječito izložio svoje stajalište, koje je bilo u skladu s naukom ranijih crkvenih otaca. Biskupi nazočni na saboru prihvatili su njegovo tumačenje i izglasali osudu Nestorija. Kad su stigli, Nestorije i njegovi pristaše bili su ogorčeni što je sabor održan bez njih. U odmazdi su održali vlastiti skup, glasovali protivno te pokušali svrgnuti Ćirila. Kad je car čuo za to, njegov je predstavnik pokušao razriješiti spor tako što je i Nestorija i Ćirila dao zatvoriti kako bi ih prisilio na dogovor. Ipak, car je na kraju stao uz Ćirila, zbog njegove velike potpore u narodu. Kad je Nestorije odbio prihvatiti taj ishod, bio je prognan u egipatsku pustinju.

Po povratku u Aleksandriju Ćiril je nastavio pisati i poučavati. Kasniji su mu naraštaji dali naslove „Čuvar točnosti“ i „Pečat otaca“, jer je uspješno sažeo nauk crkvenih otaca koji su mu prethodili te taj nauk primijenio na tadašnje sporove. Dok ga danas častimo, razmatraj važnost preciznosti u svojoj vjeri. Bez preciznosti koja je u skladu sa svime što nam je prije predano, riskiramo da Krista ne razumijemo u punini. Razmisli o svojoj zauzetosti za duboko i jasno poznavanje Boga i naše vjere te obnovi svoju vjernost istini.