Sveti Cirijak Rimski
- Slavi se
- 8. kolovoza
Sveti Cirijak Rimski ostao je u pamćenju Crkve kao đakon čija se služba siromašnima dovršila mučeništvom. O njegovu životu kasnija je predaja ispripovjedila mnogo više nego što se može povijesno potvrditi. Ipak, sigurna jezgra — njegovo ime, zajedništvo s drugim rimskim mučenicima i drevno mjesto ukopa — dovoljna je da pokaže smisao đakonskoga poziva: služiti Kristu u ugroženima i ostati mu vjeran kada služenje postane opasno.
Cirijak je živio na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, u doba Dioklecijanova progona. Rimski martirologij spominje ga zajedno s Largom, Smaragdom i drugim mučenicima. Najpouzdanija predaja zna da su bili mučenici te da su 8. kolovoza pokopani kod sedmoga miljokaza Ostijske ceste. Godina Cirijakove smrti nije sigurna: izvori navode 303., 305. ili 306. Zato nije opravdano jednu od tih godina iznositi kao nedvojbenu.
Kasnija Djela mučenika opisuju Cirijaka kao pripadnika ugledne rimske obitelji koji je nakon obraćenja razdijelio imanje siromasima i postao đakon. Ne slažu se ni oko toga je li služio za pape Marcelina ili Marcela. Pripovijedaju da je pomagao kršćanima prisiljenima na rad pri gradnji Dioklecijanovih termi, donosio im hranu i ohrabrenje te zbog toga završio u tamnici. Takva je slika u skladu s đakonskom službom, ali njezine pojedinosti pripadaju hagiografskoj predaji, a ne sigurnomu suvremenom izvještaju.
Najpoznatiji dio legende povezuje ga s oslobođenjem Artemije, navodne Dioklecijanove kćeri, od zloduha. Nakon njezina ozdravljenja, kaže se, Cirijak je dobio kuću koju je pretvorio u mjesto molitve i krštavanja. Predaja ga potom vodi čak u Perziju, gdje je navodno oslobodio Jobiju, kćer kralja Šapura, i pridobio kraljevsku obitelj za kršćanstvo. Kronologija te priče ne može se uskladiti s poznatim podatcima o perzijskim vladarima. Ona pripada kasnijoj predaji o Kristovoj vlasti koja, očitovana u molitvi Crkve, prelazi granice Rimskoga Carstva.
Prema istoj predaji Cirijak se vratio u Rim, bio mučen i pogubljen odrubljivanjem glave, zajedno s drugovima. Kao mjesto pogubljenja navodi se Salarijska cesta, dok je drevni ukop povezan s Ostijskom cestom. Papa Honorije I. u 7. stoljeću podigao je baziliku nad mjestom njihova štovanja. Relikvije su poslije povezivane s rimskom crkvom Santa Maria in Via Lata i opatijom u Altorfu u Alzasu.
Cirijakovo se štovanje proširilo osobito u srednjem vijeku. Uvršten je među Četrnaest svetih pomoćnika, skupinu svetaca zazivanih u teškim bolestima i pogibeljima. Zbog pripovijesti o oslobađanju od zloduha postao je zaštitnik egzorcista te zagovornik u duhovnim kušnjama i na času smrti. Takvi patronati proizlaze iz predaje njegova kulta; ne treba ih pretvarati u dokaz za povijesnost svih čudesnih zgoda.
Cirijak, Larg i Smaragd bili su 8. kolovoza spominjani u starijem Općem rimskom kalendaru. Nisu uvršteni u reformirani kalendar iz 1970., ali su zadržani u Rimskom martirologiju. To znači promjenu mjesta u općem liturgijskom kalendaru, a ne prestanak svetačkoga štovanja. Njihov se spomendan i dalje veže uz 8. kolovoza.
Kad se razdvoje povijesna jezgra i raskoš kasnije legende, Cirijakov lik ne postaje siromašniji. Naprotiv, jasnije se vidi ono zbog čega ga je rimska Crkva sačuvala: đakon pripada Kristu tako što pripada potrebitima. Njegova mučenička vjernost daje konačnu težinu služenju koje je predaja prepoznala u pomoći robovima, bolesnima i duhovno izmučenima.
