Sveti Chad od Mercije

Spomendan: 2. ožujka

U životu svetoga Chada, biskupa iz sedmoga stoljeća, jedna je gesta ostala osobito upečatljiva: kada je nadbiskup Teodor smatrao da njegovo biskupsko posvećenje nije bilo uredno, Chad je bio spreman odreći se službe. Nije se pozivao na svoje zasluge niti je osporavao nadbiskupov sud. Prema zapisu časnoga Bede, odgovorio je da se nikada nije smatrao dostojnim biskupstva, nego ga je prihvatio iz poslušnosti. Teodor je potom uredio pitanje njegova posvećenja. Taj događaj govori o čovjeku koji je mogao nositi veliku odgovornost, a da je ne pretvori u osobno pravo.

Chad, čije se staroenglesko ime zapisuje i kao Ceadda, potekao je iz Northumbrije, na sjeveru današnje Engleske. Pouzdani podaci o njegovu rođenju i djetinjstvu nisu sačuvani. Beda navodi da su četvorica braće – Cedd, Cynebil, Caelin i Chad – služila Crkvi kao svećenici, a Cedd i Chad postali su biskupi. Njihovo je djelovanje pripadalo vremenu kada se kršćanska vjera među anglosaskim narodima širila kroz propovijedanje, samostane i veze između različitih kraljevstava. To je bilo i vrijeme nesigurnosti: ratovi, promjene vladara i kužne bolesti prekidali su život zajednica i njihovo tek uspostavljeno crkveno vodstvo.

Chad je učio u duhovnoj predaji svetoga Aidana s Lindisfarnea. Beda ga naziva Aidanovim učenikom, a u njegovu je kasnijem načinu propovijedanja prepoznavao i utjecaj brata Cedda. S mladim se redovnicima odlazilo i u Irsku, gdje su mogli učiti Sveto pismo i živjeti u molitvi. Beda prenosi sjećanje svećenika Egberta, koji je s Chadom ondje provodio mladost: zajedno su se posvećivali molitvi, uzdržljivosti i razmatranju Pisma. Te kratke crte ne otkrivaju sve pojedinosti Chadova školovanja, ali pokazuju da njegov budući rad nije izrastao iz želje za položajem. Oblikovali su ga redovnička stega, blizina Božje riječi i iskustvo života u zajednici.

Njegov brat Cedd osnovao je samostan u Lastinghamu, u Northumbriji, i ondje uveo običaje koje je poznavao s Lindisfarnea. Kada je Cedd 664. umro za vrijeme pošasti, Chad ga je naslijedio kao opat. Zajednica je izgubila svojega utemeljitelja, a novi je opat morao čuvati ono što je njegov brat započeo. O Lastinghamu Beda piše kao o mjestu molitve i rada. Među ljudima koji su došli u samostan bio je i Owin, nekoć službenik na kraljevskome dvoru. Odrekao se prijašnjega položaja i došao u jednostavnoj odjeći, noseći alat kojim će raditi. U Chadovoj zajednici i taj je čovjek našao mjesto: dok su jedni čitali i molili, on je obavljao potrebne poslove. Kasnije će upravo Owin biti jedan od svjedoka posljednjih dana svojega biskupa.

U isto je doba Crkvu u Northumbriji potresalo pitanje biskupskoga nasljedstva. Nakon rasprava o crkvenim običajima na sinodi u Whitbyju i smrti biskupa Tude, Wilfrid je otišao u Franačku da ondje primi biskupsko posvećenje. Kako se nije odmah vratio, kralj Oswiu poslao je Chada da bude posvećen za biskupa crkve u Yorku. U Canterburyju Chad nije zatekao nadbiskupa, pa je pošao u zemlju Zapadnih Sasa. Ondje ga je posvetio biskup Wini uz sudjelovanje dvojice britanskih biskupa. Okolnosti toga posvećenja poslije su postale predmetom prigovora.

Chad se ipak odmah posvetio službi. Beda ga prikazuje kako pješice obilazi naselja, sela i udaljene kuće propovijedajući evanđelje. Takav je način putovanja slijedio primjer Aidana i Cedda. Govorio je ljudima ondje gdje su živjeli, ne čekajući da svi dođu njemu. Njegovo biskupstvo nije se moglo odvojiti od redovničkoga života koji ga je pripremio: poučavanje, molitva i osobna jednostavnost pripadali su istoj službi.

Kada je nadbiskup Teodor došao urediti crkvene prilike, upozorio je Chada na nepravilnosti povezane s njegovim posvećenjem. Chadova spremnost da se povuče nije bila ravnodušnost prema povjerenoj mu zajednici. Pokazala je da odgovornost prima kao služenje Crkvi, a ne kao vlasništvo nad njom. Teodor je, prema Bedi, dopunio njegovo posvećenje prema tada prihvaćenom crkvenom postupku. Wilfrid je preuzeo službu među Northumbrijcima, a Chad se vratio u Lastingham. Ondje nije dugo ostao po strani. Nakon smrti biskupa Jarumana mercijski kralj Wulfhere zatražio je novoga pastira; Teodor je za tu službu izabrao upravo Chada.

Mercija je bila prostrano i snažno kraljevstvo u središnjoj Engleskoj. Chad je postao biskup Mercijanaca i stanovnika Lindseyja te je svoje sjedište imao u Lichfieldu. Kralj Wulfhere dao mu je zemlju za osnivanje samostana na području Lindseyja. U Lichfieldu je Chad uza crkvu uredio skroman prostor u kojemu je s nekoliko braće molio i čitao kada bi se vratio s pastoralnoga rada. Ondje se vidi ravnoteža njegova života: putovao je radi ljudi, a vraćao se tišini kako bi mogao ostati vjeran onomu što je naviještao. Katedrala u Lichfieldu i danas ga pamti kao biskupa čije je djelovanje trajno obilježilo taj kraj.

Predaja o Chadovu pješačenju sačuvala je i susret s Teodorom. Nadbiskup mu je, zbog dugih putova i zahtjeva službe, zapovjedio da jaše. Kad se Chad nevoljko odvajao od svojega uobičajenog načina putovanja, Teodor mu je, piše Beda, vlastitim rukama pomogao uzjahati konja. U prizoru ima nježnosti, ali i razboritosti: biskupova jednostavnost nije se smjela pretvoriti u teret koji bi mu onemogućio služenje. Chad je prihvatio da se i njegov način rada može prilagoditi potrebama ljudi kojima je poslan.

Beda donosi i sjećanje na Chadovu molitvu za vrijeme oluja. Kada bi vjetar jačao, prekidao je čitanje i molio; za snažne grmljavine odlazio bi u crkvu i ondje ostajao u psalmima. Svojim je učenicima govorio da ga takvi trenuci podsjećaju na ljudsku krhkost i Božji sud. Molitva je za njega bila odgovor na ono što ga je okruživalo, a ne samo dio samostanskoga dnevnog reda.

Chad je u Merciji služio oko dvije i pol godine. Kada se ondje ponovno proširila bolest, umrli su i neki članovi njegove zajednice. Beda pripovijeda da je Owin, radeći izvan biskupove kuće, čuo neobično pjevanje te da je Chad ubrzo pozvao braću i potaknuo ih da čuvaju mir među sobom i s drugima. U Bedinu izvješću taj je doživljaj navještaj bliske smrti. Chadova posljednja opomena ostala je poziv na mir i vjernost zajedničkomu pravilu.

Umro je 2. ožujka 672. u Lichfieldu. Beda bilježi da je najprije pokopan pokraj crkve posvećene Mariji, a potom su njegovi ostatci preneseni u crkvu svetoga Petra. Piše i o ozdravljenjima koja su vjernici pripisivali Božjemu djelovanju po njegovu zagovoru. Kasniji je razvoj svetišta u Lichfieldu produbio štovanje biskupa kojega je zajednica već pamtila po poniznosti i blizini ljudima. Crkva u Engleskoj spominje ga 2. ožujka kao biskupa i misionara.

Chad nije za sobom ostavio veliku knjigu niti niz pobjeda koje bi se lako pretvorile u kroniku. Ostalo je svjedočanstvo o biskupu koji je znao pješice doći do udaljene kuće, vratiti se molitvi i, kada je bilo potrebno, prihvatiti ispravak. Njegov život pokazuje kako se crkveno vodstvo može prepoznati po poniznosti koja služi, po miru koji se čuva među ljudima i po ustrajnosti u naviještanju evanđelja.