Sveti Celestin V., papa

Sveti Celestin V. ostao je zapamćen po rijetkoj odluci da prizna granice vlastite sposobnosti za papinsku službu. Pustinjak izabran nakon dugoga zastoja kardinala prihvatio je teret koji nije tražio, a zatim se odrekao službe kada je uvidio da njome ne može odgovorno upravljati. Njegovo odreknuće ne govori o prijeziru prema službi, nego o savjesti pred njezinim zahtjevima.

Rođen je kao Pietro Angelerio u Moliseu, vjerojatno 1209. ili 1210., premda neki izvori navode 1215. Kao mladić ušao je među benediktince, a zatim izabrao pustinjački život na Monte Morroneu i Maielli. Stroga molitva privukla je učenike te je oko njega nastala zajednica koja će poslije biti poznata kao celestinci.

Pietro je zajednicu povezao s Pravilom svetoga Benedikta i dodatnim asketskim zahtjevima. U Lyonu je 1274. ishodio potvrdu pape Grgura X. Do kraja stoljeća pokret je obuhvaćao desetke samostana i stotine monaha. Tako čovjek koji je tražio samoću nije ostao bez organizacijske odgovornosti.

Nakon smrti Nikole IV. kardinali više od dvije godine nisu uspjeli izabrati papu. Pietro ih je upozorio da prekinu zastoj, a oni su 5. srpnja 1294. izabrali upravo njega. Prihvatio je izbor i uzeo ime Celestin V. Okrunjen je u bazilici Santa Maria di Collemaggio u L'Aquili.

Njegov pontifikat trajao je nešto više od pet mjeseci. Bez iskustva u crkvenoj politici ostao je snažno izložen utjecaju napuljskoga kralja Karla II. Uvidio je da nije sposoban slobodno i djelotvorno izvršavati papinsku službu. Najprije je pravno potvrdio mogućnost papina odreknuća, a 13. prosinca 1294. odstupio.

Nasljednik Bonifacije VIII. bojao se da bi protivnici mogli bivšega papu uporabiti kao protupapu. Pietro je pokušao pobjeći, ali je uhvaćen i zatvoren u tvrđavi Fumone. Ondje je nakon deset mjeseci umro 19. svibnja 1296. Njegovi su posmrtni ostatci poslije preneseni u L'Aquilu.

Papa Klement V. proglasio ga je svetim 5. svibnja 1313. Spomen mu se slavi 19. svibnja. Štuje se kao zaštitnik papinskih odreknuća, knjigoveža i krajeva povezanih s njegovim životom. Ne treba ga miješati s papom Celestinom I. iz 5. stoljeća.

Celestinova odluka stoljećima je izazivala različite prosudbe. Može se vidjeti kao neuspjeh čovjeka nespremna za složenu vlast, ali i kao čin ponizne odgovornosti. Njegov život ne tvrdi da je povlačenje uvijek hrabrije od ostanka. Pokazuje da služba u Crkvi nije privatni posjed te da njezina čast uključuje spremnost priznati kada je više ne možemo valjano nositi.