Sveti Bruno iz Segnija
- Slavi se
- 18. srpnja
Sveti Bruno iz Segnija pokazuje da vjernost Crkvi ne znači šutnju pred pogrešnom odlukom crkvene vlasti. Kao biskup, benediktinski opat i tumač Svetoga pisma služio je papama, ali se usprotivio papi Pashalu II. kada je smatrao da je ugovor o laičkoj investituri ugrozio slobodu Crkve. Njegova otvorenost imala je osobnu cijenu.
Rođen je oko 1045. ili 1049. kraj Solera u Pijemontu. Školovao se kod benediktinaca i u Bologni, a potom postao kanonik u Sieni. Ugled je stekao poznavanjem Pisma i teologije. Papa Grgur VII. posvetio ga je 1079. za biskupa Segnija.
Bruno je djelovao u doba sukoba papa i careva oko toga tko smije postavljati biskupe. Savjetovao je više papa, sudjelovao na sinodama i pratio Urbana II. na crkvenim saborima. Istodobno je pisao opsežne komentare biblijskih knjiga, nastojeći povezati crkvenu reformu s ozbiljnim čitanjem Božje riječi.
Privučen monaštvom, stupio je u Monte Cassino i 1107. postao opat, premda je zadržao biskupsku službu. Kada je Pashal II. pod pritiskom cara Henrika V. prihvatio sporazum o investituri, Bruno ga je javno kritizirao. Papa je poslije povukao ustupak, ali je Bruna razriješio opatijske službe i naredio mu povratak u Segni.
Brunova stajališta nisu bila nepogrešiva; u raspravi o simoniji zastupao je i tvrdnju koju Crkva nije prihvatila. Upravo zato njegov život nije priča o osamljenom junaku koji je uvijek bio u pravu. Vrijednost njegova svjedočanstva leži u savjesti koja je govorila otvoreno, a ipak ostala u crkvenom zajedništvu i prihvatila povratak u biskupiju.
Umro je 1123. godine. Analiza izvora vodi 18. srpnja kao njegov glavni spomen, iako se izvori razilaze je li to i točan dan smrti. Papa Lucije III. proglasio ga je svetim 1181. godine.
Bruna iz Segnija ne treba miješati s Brunom Kölnskim, utemeljiteljem kartuzijanaca, ni s Brunom Velikim, nadbiskupom Kölna. Njegovo je posebno nasljeđe spoj biblijske učenosti, biskupske službe i odgovorne kritike. Pokazao je da poslušnost nije odricanje od savjesti, ali i da savjest u Crkvi mora prihvatiti poniznost, ispravak i posljedice vlastite riječi.
