Sveti Bruno Kölnski, prezbiter

Kad su se Bruno i šestorica njegovih drugova u lipnju 1084. uspeli u osamljenu dolinu Chartreuse, Bruno je za sobom već imao život koji su drugi mogli smatrati uspješnim. U Reimsu je više od dvadeset godina vodio uglednu katedralnu školu, poučavao buduće crkvene ljude i uživao poštovanje zbog učenosti. Pred njim se otvorila i mogućnost nadbiskupske službe. Ipak, izabrao je planinsku pustoš, molitvu i zajedništvo nekoliko ljudi koji su željeli živjeti samo za Boga. Iz toga je izbora nastala prva kartuzija.

Bruno je rođen oko 1030. u Kölnu. O njegovoj obitelji i djetinjstvu sačuvano je malo pouzdanih podataka. Kao mladić bio je kanonik crkve svetoga Kuniberta, a na školovanje je otišao u Reims, jedno od najvažnijih središta crkvene naobrazbe svojega vremena. Učio je i svjetovne znanosti i svete spise. Škola kojoj se poslije vratio kao učitelj nije bila mirno skrovište za knjige: ondje su se obrazovali ljudi koji će preuzimati odgovornost u Crkvi. Među Brunovim učenicima bio je Odo iz Châtillona, budući papa Urban II.

Godine 1056. Bruno je preuzeo vodstvo reimske škole. Bio je kanonik stolne crkve, a poslije je obavljao i kancelarsku službu. Njegova učenost nije ostala odvojena od pitanja kako Crkva živi. Kada je reimsku nadbiskupsku stolicu zauzeo Manasses od Gournaya, dio kanonika usprotivio se njegovoj pohlepi i zlouporabi crkvenih dobara. Bruno se našao među njima. Sukob je trajao godinama i za njega značio gubitak sigurnosti koju mu je pružao položaj u Reimsu. Papa Grgur VII. naposljetku je 1080. svrgnuo Manassesa. Bruno je tada bio jedan od ozbiljnih kandidata za njegova nasljednika, ali nije prihvatio nadbiskupsku službu.

Njegovo odbijanje nije značilo ravnodušnost prema obnovi Crkve. Upravo se zbog nje bio izložio sukobu. No u međuvremenu je sazrela odluka da napusti časti i dobra koja su ga vezala uz dotadašnji život. S prijateljima je tražio mjesto na kojemu će moći ostvariti pustinjački poziv. Taj put nije odmah imao gotov oblik niti je Bruno unaprijed sastavio pravilo za red koji će osnovati. Pred njim je bila želja za sabranošću, molitvom i životom u kojemu će se evanđelje moći slijediti bez nadmetanja za položaj.

U lipnju 1084. Bruno i šestorica drugova došli su Hugu, biskupu Grenoblea. On ih je poveo u teško pristupačnu dolinu masiva Chartreuse i pomogao im da ondje podignu nastambe i bogomolju. Među prvom braćom bili su učeni ljudi, klerici i dvojica braće laika. Kasnija kartuzijanska predaja pripovijeda da je biskup prije njihova dolaska sanjao sedam zvijezda koje pokazuju put prema kući u pustinji. Biskupova je potpora omogućila sedmorici da se ondje nastane.

U toj se dolini oblikovao život koji je spajao pustinjačku samoću s redovničkim zajedništvom. Braća su velik dio vremena provodila u odvojenim ćelijama, u molitvi, čitanju i radu. Na zajedničku su se molitvu okupljala u crkvi, a zajednički ritam davao je osami mjeru i postojanost. Kasniji kartuzijanski propisi opisat će i urediti ono što je prva zajednica učila iskustvom. Bruno nije ostavio napisano redovničko pravilo; način života prenosio se najprije primjerom, a Guigo, peti prior Velike kartuzije, tek će ga poslije zapisati. Prva zajednica učila je živjeti svoj poziv mnogo prije nego što su njezini običaji postali pisano pravilo.

Za Brunu šutnja nije bila praznina. U pismu prijatelju Raoulu iz Reimsa govorio je o radosti koju samoća pruža onomu tko ju je upoznao: ondje čovjek može steći bistrinu pogleda i slobodu srca za Boga. Učitelj koji je godinama tumačio tekstove sada je želio da Riječ oblikuje njegov čitav dan. Kartuzijanska ćelija zato nije bila ni kazna ni zaklon od ljudi. Bila je mjesto bdjenja, a zajednica je samotnicima pomagala da u tom bdjenju ustraju. Tako je prva kartuzija šest godina rasla pod Brunovim vodstvom.

Godine 1090. stigao je poziv koji je prekinuo taj život. Urban II., nekoć njegov učenik, pozvao je Brunu da mu pomaže u crkvenim poslovima. Papa je djelovao usred sukoba koji su pogađali i Rim i cijelu Crkvu; trebao je pouzdane savjetnike. Bruno je napustio Chartreuse i odazvao se, premda mu je rastanak teško pao. Odlazak je uzdrmao braću, ali ih je poticao da nastave započeti život. Nije se trajno zadržao na papinskom dvoru. Kada mu je ponuđena nadbiskupska stolica u Reggiju u Kalabriji, opet je odbio crkvenu čast i zatražio mogućnost povratka samoći.

Nije se vratio u prvu kartuziju. Početkom 1090-ih u Kalabriji je, uz pomoć normanskoga grofa Rogera, nastala druga zajednica, Santa Maria della Torre. U pismu Raoulu Bruno opisuje kako u kalabrijskoj osami živi s braćom koja budno čekaju Gospodina. Ta jednostavna slika govori više o njegovu pozivu od popisa osnutaka i časti: biti spreman otvoriti kada Gospodin pokuca. U drugom sačuvanom pismu obraća se braći u Chartreuse, raduje se njihovoj vjernosti i osobito pohvaljuje braću laike, koja nisu mogla čitati, ali su, kaže, Božji zakon primala u srce poslušnošću. Odvojene zajednice ostale su povezane prijateljstvom i istim načinom traženja Boga.

Potkraj života Bruno je pred kalabrijskom braćom izložio svoju vjeru u Presveto Trojstvo. Vijest o tome donosi pismo koje su redovnici poslali drugim crkvama i samostanima nakon njegove smrti. Umro je u svojoj kalabrijskoj pustinjačkoj zajednici 6. listopada 1101. Braća su zatim pronijela glas o njegovoj smrti i zamolila za molitve. Na njihov su poziv stigli brojni zapisi sjećanja i poštovanja. U njima se učeni reimski učitelj pojavljuje zajedno s tihim ocem redovnika: ljudi su pamtili njegovo znanje, ali i način na koji je s njima živio.

Brunovo štovanje razvijalo se polako, u skladu s povučenošću reda koji je nastao iz njegova primjera. Kartuzijanci dugo nisu tražili javno proglašenje svetima za svoje članove. Tek je njihov generalni kapitul 1514. zatražio da se potvrdi štovanje utemeljitelja. Papa Lav X. 19. srpnja te godine odobrio je njegov liturgijski blagdan postupkom koji kartuzijanski izvori nazivaju jednakovrijednom kanonizacijom, bez uobičajenoga kanonizacijskog procesa. Godine 1623. blagdan je proširen na cijelu Crkvu. Svetoga Brunu Crkva se spominje 6. listopada, na dan njegove smrti.

Od Kölna i učionice u Reimsu do Chartreuse i kalabrijske osame, Brunov se put nije odvijao pravocrtno. Morao je braniti savjest pred moćnim nadbiskupom, ostaviti braću kada ga je papa pozvao i započeti iznova daleko od prve zajednice. Ipak, kroz te promjene ostalo je prepoznatljivo isto traženje: osloboditi život za Boga, a kad ga Crkva pozove, darovati joj i znanje i poslušnost. Kartuzijanci su taj početak sačuvali u životu koji se i danas prepoznaje po šutnji, zajedničkoj molitvi i postojanosti u ćeliji.