Sveti Bonifacije

Nakon što je kršćanstvo u četvrtome stoljeću postalo dopušteno u Rimskome Carstvu, mnogi su se u rimskoj Britaniji počeli obraćati. No u petome stoljeću, nakon pada Rimskoga Carstva, Britanija je postupno podlegla provalama i osvajanjima Angla, Sasa i Juta iz današnje Njemačke, Danske i Nizozemske. Ti su narodi sa sobom donijeli germansko poganstvo, koje je zastupalo mnogobožačko vjerovanje u velika i manja božanstva zazivana radi rata, upravljanja, plodnosti, blagostanja i mnogih drugih područja ljudskoga života. Ti su germanski pogani također štovali pretke i prirodu, sudjelovali u obredima, svetkovinama i čarobnim zazivima te njegovali snažnu usmenu predaju. Krajem šestoga stoljeća sveti Augustin Canterburyjski započeo je misijsko putovanje koje je označilo početak ponovne pokristijanizacije Britanskoga otočja.

Manje od jednoga stoljeća poslije, današnji svetac, Sveti Bonifacije, potomak germanskih pogana koji su samo nekoliko stoljeća prije osvojili rimsku Britaniju, rodio se u jednome od tih nedavno pokrštenih kraljevstava Engleske. Kasnije će se u životu Sveti Bonifacije vratiti u krajeve današnje Njemačke i Nizozemske, odakle su potjecali njegovi preci, kako bi obraćao pogane, pomagao u uređenju Crkve i tješnje je sjedinio s papom u Rimu.

Sveti Bonifacije, kojemu je na rođenju dano ime Wynfrid, rodio se u plemićkoj obitelji u Kraljevstvu Wessex na jugu Engleske. Kao mladić odgajan je u katoličkoj vjeri i stekao je dobro obrazovanje. Kad su njegov rodni kraj posjetili misionarski redovnici, Wynfrid je bio nadahnut poći njihovim primjerom. Njegov se otac tomu isprva protivio, ali je naposljetku dao svoj pristanak. Wynfrid je najprije poslan u obližnji benediktinski samostan na sedam godina, a zatim u opatiju Nursling, udaljenu oko stotinu milja.

U Nurslingu se Wynfrid istaknuo u učenju i molitvenome životu, položio zavjete kao benediktinski redovnik i bio zaređen za svećenika u dobi od trideset godina. Kao mlad svećenik, otac Wynfrid ubrzo je postao poznat kao izvrstan propovjednik i učitelj s dubokim poznavanjem Svetoga pisma, a ujedno i kao izvrstan upravitelj, organizator i diplomat.

Tijekom prvih godina svećeničke službe otac Wynfrid neprestano je osjećao poziv da evangelizira narod pradomovine svojih predaka. Premda s tim ljudima nije imao osobnu povezanost, dijelio je njihov jezik, ili barem narječje istoga jezika. Godine 716., nakon otprilike deset godina svećeništva, otac Wynfrid počeo je ostvarivati svoj misionarski poziv tako što je od svojega opata dobio dopuštenje otputovati na sjever, u Friziju, današnju Nizozemsku, kako bi ondje pomagao jednom misionarskom svećeniku. U to je vrijeme mjesni poganski kralj bio u ratu s kršćanskim franačkim kraljem, što je misionarsko djelovanje činilo teškim. Pogani se nisu lako mogli obratiti na vjeru onih protiv kojih su ratovali. Otac Wynfrid također je uvidio da franačka Crkva treba obnovu, uređenje i postojanost ako želi napredovati.

Nakon onoga što se moglo smatrati neuspjelim poslanjem u Friziji, otac Wynfrid vratio se u svoj samostan u Nurslingu. U jesen 718. otputovao je u Rim kako bi se sa Svetim Ocem posavjetovao o svojoj želji da evangelizira germanske pogane. Papa Grgur II. primio ga je, ispitao njegove nakane i 15. svibnja 719. poslao ga na sjever da evangelizira pogane. Papa je Wynfridu promijenio i ime u Bonifacije, što znači „dobročinitelj“. Unatoč očekivanim poteškoćama, u samo tri godine pojavili su se mnogi dobri plodovi, pa je papa pozvao oca Bonifacija u Rim radi izvješća i novih naloga.

U Rimu je 722. papa Grgur II. bio toliko zadovoljan ocem Bonifacijem da ga je zaredio za biskupa. Papa je Bonifacija imenovao područnim biskupom čitave Njemačke i poslao ga natrag s pismima franačkome kralju i kleru raznih biskupija, nalažući im da je sada biskup Bonifacije nadležan za to područje. S tom novom vlašću biskup Bonifacije prionuo je poslu da bolje uredi franačku Crkvu, podiže nove samostane i crkve te poboljša odnose između katolika i pogana.

Predaja kaže da je biskup Bonifacije jednoga dana zadobio poštovanje mnogih pogana kada je posjekao golemi hrast koji su mjesni stanovnici smatrali svetim. Kaže se da je, nakon što je udario stablo sjekirom, zapuhao snažan vjetar i oborio ga. Ljudi su se toliko iznenadili što Tòr, bog groma, nije oborio Bonifacija, da su počeli više ispitivati o katoličkoj vjeri. Biskup Bonifacije tada je drvo toga hrasta iskoristio za gradnju kapele i samostana pod zaštitom svetoga Petra.

Tijekom sljedećih trideset godina biskup Bonifacije bio je silna snaga evangelizacije, uređenja i obnove. Podizao je samostane i crkve, sazivao sinode na kojima su uspostavljeni jasni crkveni zakoni upravljanja za franačku Crkvu, surađivao s franačkim kraljevima i mjesnim vlastima, služio pod četvoricom papa i nastavio stvarati temeljni okvir za važno poslanje evangelizacije pogana.

U dobi od sedamdeset i devet godina, zadovoljan uređenjem raznih biskupija diljem Njemačke, biskup Bonifacije odlučio se vratiti u Friziju, gdje je sve i započelo, kako bi propovijedao i obratio preostale pogane. Nakon mnogih uspjeha, dok se pripravljao slaviti sakrament potvrde za novokrštenike, biskup Bonifacije i deseci njegovih drugova bili su ubijeni, najvjerojatnije od običnih razbojnika. Kad su ubojice prekopavale po njihovim stvarima, nisu našle ništa što bi im bilo vrijedno, uglavnom knjige i pisma koja su pobacali po šumi jer nisu znali čitati. Te su knjige i pisma kasnije pronađeni i sačuvani, među njima i Biblija za koju se vjeruje da ju je biskup Bonifacije uporabio kao štit dok je bio ubijen mačem. Biskup i njegovi drugovi umrli su hrabro, ne uzvraćajući. Zabilježene su biskupove posljednje riječi: „Prestanite, sinovi moji, s borbom, odložite ratovanje, jer svjedočanstvo Pisma preporučuje nam da ne vraćamo oko za oko, nego dobro za zlo. Evo dugo očekivanoga dana, sada je došlo vrijeme našega svršetka; budite hrabri u Gospodinu!“

Sveti Bonifacije poznat je kao „apostol Njemačke“. Još je rano u životu čuo kako ga Bog poziva da bude misionar, i velikodušno je odgovorio. Kao posljedica toga, Bog je po njemu učinio velika djela na dobro njegove pradomovine i šire. Njegov je utjecaj bio toliko velik da je sjeme koje je posijao u Njemačkoj uvelike pridonijelo oblikovanju današnje Europe. Dok promišljaš o velikim plodovima koje su rodili hrabrost i gorljivost svetoga Bonifacija, molitveno prinesi svoj život Bogu, zavjetujući se da ćeš služiti Njemu i Njegovoj Crkvi na svaki način na koji te pozove.