Sveti Bonifacije, apostol Njemačke

Sveti Bonifacije, rođen kao Wynfreth ili Winfrid oko 672.–675. u anglosaskom Wessexu, bio je benediktinski redovnik, misionar, biskup i crkveni organizator. Zbog presudne uloge u evangelizaciji i uređenju Crkve među germanskim narodima nazvan je apostolom Njemačke. Njegovo djelovanje povezalo je englesko redovništvo, rimsko papinstvo i franačke vladare, a završilo je mučeničkom smrću 5. lipnja 754. u Friziji.

Rodio se vjerojatno u Creditonu ili okolici Exetera. Kao dječak privukao ga je redovnički život, premda se otac isprva protivio. Školovao se u samostanima Exeter i Nursling, gdje je poslije poučavao gramatiku, sastavljao tekstove i stekao ugled učena redovnika. Za svećenika je zaređen oko tridesete godine. Imao je mogućnost ostati u sigurnoj i cijenjenoj službi, ali ga je privlačilo misionarsko djelovanje među narodima srodnima njegovim anglosaskim precima.

Prvi je put 716. otišao u Friziju, gdje je već djelovao Willibrord. Rat između franačkoga vladara Karla Martela i frizijskoga kralja Radboda učinio je misiju gotovo nemogućom, pa se Wynfreth vratio u Englesku. Neuspjeh ga nije odvratio. Godine 718. otišao je u Rim i od pape Grgura II. zatražio poslanje. Papa mu je dao ime Bonifacije i 719. poslao ga naviještati među germanskim narodima, uz obvezu da ostane povezan s Rimom.

Najprije je surađivao s Willibrordom u Friziji, a zatim krenuo u Hessen i Tiringiju. Ondje je osnivao zajednice, poučavao i gradio crkve. Predaja njegovo djelovanje sažima prizorom rušenja svetoga hrasta posvećenoga bogu Donaru kod Geismara. Bonifacije je drvo posjekao kako bi pokazao da se ne boji poganskoga božanstva, a od građe je navodno podigao kapelu svetoga Petra. Pojedinosti događaja imaju simboličku obradu, ali prizor izražava odlučan raskid koji je tražio od obraćenika.

Papa Grgur II. posvetio ga je 722. za biskupa bez stalne biskupije. Bonifacije je položio prisegu vjernosti papi, a zatim se vratio u germanske zemlje s pismima potpore crkvenim i svjetovnim poglavarima. Godine 732. Grgur III. imenovao ga je nadbiskupom i dao mu ovlast osnivati biskupije. Kao papinski legat organizirao je mjesnu Crkvu, sazivao sinode i radio na obrazovanju klera. Njegova reforma nije bila samo misionarska; nastojao je već krštene zajednice osloboditi simonije, neurednih ređenja i ovisnosti o plemićkim obiteljima.

Važnu su ulogu u njegovu radu imali redovnici i redovnice iz Engleske. Među njima su bili Lul, Burchard, Willibald, Wunibald i Lioba. Osnivali su samostane koji su postajali središta molitve, obrazovanja, rukopisne kulture i pastoralnoga rada. Bonifacije je posebno volio Fuldu, koju je 744. osnovao njegov učenik Sturm. Opatija je trebala ostati povezana izravno s Rimom i postala je trajno središte njegove duhovne baštine.

O razmjerima njegove zadaće svjedoče sačuvana pisma. Dopisivao se s papama, biskupima, opatima, vladarima i prijateljima u Engleskoj, od kojih je tražio knjige, liturgijske predmete i nove suradnike. U tim se pismima ne pojavljuje samo samouvjereni organizator. Bonifacije iznosi dvojbe, moli za savjet i traži molitvenu potporu. Misionarsko djelovanje za njega nije bilo pothvat osamljenoga junaka, nego posao široke zajednice koja je povezivala Britansko otočje, Rim i kontinentalnu Europu.

Bonifacije je djelovao uz franačke vladare Karla Martela, Karlomana i Pipina Maloga. Ta mu je zaštita omogućila reformu, ali ga je vezala uz političku moć i osvajanje poganskih područja. Sazivao je franačke sinode, uređivao biskupije i nastojao obnoviti crkvenu disciplinu. Sudjelovao je i u pripremi promjene franačke dinastije; prema predaji njegov je suradnik 751. pomazao Pipina za kralja. Evangelizacija, crkvena organizacija i izgradnja kraljevske vlasti u tom su se razdoblju međusobno podupirale.

Godine 745. povezan je s nadbiskupskom stolicom u Mainzu. Iako je imao visoku službu, nije odustao od misionarskoga ideala. U starosti je upravljanje povjerio učeniku Lulu i ponovno otišao u Friziju. Ondje je krstio nove vjernike i pripremao slavlje potvrde kod Dokkuma. Dana 5. lipnja 754. njegovu je skupinu napala naoružana družina, vjerojatno pljačkaši koji su očekivali blago. Bonifacije i približno pedeset dvojica pratitelja ubijeni su.

Kasnija predaja govori da je podigao evanđelistar kako bi se zaštitio od mača i da je svojim ljudima zabranio uzvratiti nasiljem. U Fuldi se čuva oštećena knjiga povezana s tim događajem, ali nije moguće dokazati sve pojedinosti. Sigurno je da je njegovo tijelo preneseno u Fuldu, gdje je grob postao mjesto hodočašća i okupljanja njemačkih biskupa.

Bonifacije nije prošao moderni postupak kanonizacije; čašćen je kao svetac od ranoga vremena nakon smrti. Liturgijski mu se spomen slavi 5. lipnja. U umjetnosti se prikazuje kao biskup s knjigom probodenom mačem ili sjekirom, a često i uz srušeni hrast.

Njegov pristup obrazovanju bio je sastavni dio reforme. Samostani koje je osnivao ili podupirao trebali su odgajati kler, prepisivati knjige i osiguravati postojanost zajednicama koje su tek prihvatile kršćanstvo. Posebnu je pozornost posvećivao ispravnom bogoslužju i poučavanju vjere. Znao je da početno propovijedanje neće dugo trajati bez domaćih nositelja crkvenoga života, uređenih biskupija i mjesta na kojima se može učiti. Zato se njegov uspjeh ne mjeri samo brojem obraćenika nego ustanovama koje su nastavile djelovati nakon njegove smrti.

U tome se očituje posebnost njegova rada: nije se zadovoljio brojem obraćenika ni pojedinačnim uspjesima. Nastavio je uređivati zajednice i onda kada je to značilo dugotrajne sukobe, putovanja i pregovore. Njegova strogoća prema kleru proizlazila je iz uvjerenja da vjerodostojnost navještaja ovisi o životu onih koji ga prenose. Misija, reforma i obrazovanje u njegovu su djelovanju činili jednu cjelinu.

Njegova ostavština nadilazi naslov misionara. Stvorio je mrežu biskupija i samostana, njegovao obrazovanje i učvrstio vezu zapadnoeuropskih Crkava s Rimom. Istodobno, njegovo se djelovanje odvijalo uz franačku političku ekspanziju, pa obraćenje i moć nisu uvijek bili odvojeni. Bonifacije ostaje primjer ustrajnosti nakon neuspjeha, organizacijske sposobnosti i spremnosti da se u starosti vrati izravnom služenju zbog kojega je napustio dom.