Sveti Bonaventura iz Bagnoregia

Bonaventura je znanje smatrao putem samo kada vodi ljubavi prema Bogu. Kao pariški učitelj, franjevački poglavar i kardinal nije odvajao teološko razmišljanje od molitve: stvoreni svijet, Sveto pismo i život Crkve za njega su bili tragovi koji čovjeka vode prema Kristu.

Rođen je u kraju oko Bagnoregia početkom trinaestoga stoljeća; izvori godinu smještaju oko 1217. ili 1221. Na krštenju je dobio ime Ivan Fidanza. Kao dječak teško se razbolio. U kasnijem je sjećanju svoje ozdravljenje povezivao s majčinom molitvom po zagovoru svetoga Franje Asiškoga, koji je bio proglašen svetim nedugo prije toga. Odatle dolazi i predaja o njegovu redovničkom imenu. Za njegovo je odrastanje važnije to što ga je Franjin lik pratio mnogo prije odluke da stupi u red: siromaštvo i evanđeoska jednostavnost nisu mu bili tek naknadna tema učenih knjiga.

U Parizu je najprije stekao opće obrazovanje, a oko 1243. pridružio se Redu manje braće i uzeo ime Bonaventura. Franjevci su u sveučilišnome gradu bili novost. Živjeli su odricanjem i propovijedanjem, a pritom su slali svoju braću na ozbiljan studij. Bonaventura je učio Sveto pismo, teološke pisce i Sentencije Petra Lombardskoga, tadašnji temeljni udžbenik teologije. Susretao je studente iz različitih europskih zemalja; u predavaonicama se raspravljalo o Bogu, čovjeku i stvorenome svijetu, ali i o tome smiju li prosjački redovi uopće poučavati na sveučilištu.

Na sveučilištu se suočio s otporom dijela profesora prema franjevcima i dominikancima. Protivnici su dovodili u pitanje njihovo pravo da predaju, a Bonaventura je branio siromaštvo, čistoću i poslušnost kao evanđeoski način života, ne kao prepreku znanju. Godine 1257. potvrđen je kao pariški učitelj teologije. Iste je godine morao napustiti taj posao jer je izabran za poglavara reda. Sveučilišna mu rasprava ipak nije ostala iza leđa: nastavila je oblikovati način na koji je vodio braću, pisao i odgovarao na unutarnje prijepore.

Bonaventura nije odbacivao razum, ali mu nije dopuštao da se zatvori u samodostatnost. Teologija je za njega mudrost koja uključuje obraćenje čitava čovjeka. Znati nešto o Kristu nije isto što i voljeti ga. Zato je mogao cijeniti pomno proučavanje Pisma i istodobno upozoravati da učenost koja ne mijenja život promašuje svrhu. Njegov suvremenik Toma Akvinski također je povezivao vjeru i razum, ali je Bonaventura snažnije naglašavao da spoznaja treba sazreti u ljubavi. Njih dvojicu ne treba suprotstavljati kao vjeru i razum: svaki je na svoj način pokazao koliko kršćanska misao može biti zahtjevna.

U djelu Put duha k Bogu Bonaventura opisuje čovjekovo putovanje od znakova u stvorenju, preko unutarnjega života duše, do sjedinjenja s Bogom koje nadilazi puku raspravu. Ljepota svijeta za njega nije bila dokaz koji bi sam od sebe sve objasnio, nego poziv da se prepozna Stvoriteljeva dobrota. Pismo je taj poziv produbljivalo, a Kristov križ davao mu središte. Ondje gdje se razum zaustavlja, ljubav ne prestaje. U toj je misli sažeo franjevački pogled na svijet: stvorenje je vrijedno pozornosti, ali čovjeka ne treba zatvoriti u ono što može posjedovati i izmjeriti.

Kao generalni ministar vodio je red sedamnaest godina. Franjevačka se zajednica za kratko vrijeme proširila preko mnogih zemalja i brojila desetke tisuća braće. Takav rast nije donosio samo radost. U kućama se različito tumačilo siromaštvo; neki su naglašavali potpunu odvojenost od ustanova, drugi su vidjeli potrebu za školama, pravilima i suradnjom s mjesnim Crkvama. Bonaventura je obilazio provincije, pisao braći i, kada je trebalo, uklanjao zloporabe. Godine 1260. red je u Narbonni prihvatio pravila koja su pomogla uskladiti zajednički život. On je znao da sama pravila ne stvaraju bratstvo: braća su trebala i zajedničko razumijevanje Franjina poziva.

Zato je skupljao uspomene onih koji su Franju poznavali i proučavao ranije zapise o njegovu životu. Nastala je Legenda maior, opširniji životopis, te kraća inačica, Legenda minor. Red je 1263. prihvatio opširniji tekst kao službeni prikaz utemeljitelja. To je pomoglo zajednici da se okupi oko jedne slike svetoga Franje, ali je ujedno značilo da su druge uspomene i naglasci izgubili mjesto u službenome pripovijedanju. Bonaventura je u Franji ponajprije vidio čovjeka koji se do kraja nastojao suobličiti Kristu. Njegova sposobnost povezivanja donijela mu je naslov „drugi utemeljitelj” franjevačkoga reda, iako je svoju službu razumio kao čuvanje primljene karizme.

U redu je morao odgovoriti i na tumačenja prema kojima je s Franjom započelo novo doba Duha Svetoga koje bi učinilo nepotrebnim dotadašnju Crkvu i njezine ustanove. Bonaventura je prihvaćao da franjevački pokret donosi nešto novo i snažno, ali nije vjerovao da novost briše evanđelje ili razara crkveno zajedništvo. Zato je u svojim kasnijim predavanjima promišljao povijest spasenja i mjesto redovničkoga života u njoj. Nije vodio red kao čovjek koji se boji svakoga novog pitanja, nego kao poglavar koji pita može li se novost živjeti u vjernosti Kristu i Crkvi.

Papa Grgur X. imenovao ga je 1273. kardinalom i biskupom Albana. Uključio ga je i u pripremu Drugoga lyonskog sabora, sazvanoga radi važnih pitanja Crkve, među kojima je bilo ponovno zajedništvo s grčkom Crkvom. Bonaventura je u Lyonu sudjelovao u radu sabora, ali nije dočekao njegov završetak. Umro je u noći između 14. i 15. srpnja 1274. Sabor je donio sporazum o jedinstvu koji se nije trajno održao; njegova smrt zato ne smije služiti kao jednostavan završetak priče o uspjelom pomirenju. Ostaje činjenica da je posljednje mjesece posvetio zahtjevnome poslu oko zajedništva Crkava.

Papa Siksto IV. proglasio ga je svetim 1482., a Siksto V. crkvenim naučiteljem krajem šesnaestoga stoljeća. Poznat je kao Serafski naučitelj. Njegov se spomendan slavi 15. srpnja. Naslov ne počiva samo na opsegu njegovih spisa, nego na načinu na koji je teologiju usmjerio prema gorljivoj ljubavi. Bonaventuru se može susresti kao profesora, mistika i upravitelja velikoga reda, ali nijedna od tih uloga ne objašnjava ga sama za sebe. Od dječaka koji je u bolesti upoznao obiteljsku molitvu do kardinala na crkvenome saboru, zadržao je isto pitanje: kako ono što čovjek zna o Bogu može oblikovati ono što čini?

Bonaventurina baština sažima se u jedinstvu istine i svetosti. Razum istražuje vjeru, ali cilj nije pobjeda u raspravi; cilj je da spoznaja postane hvala, život i zajedništvo. Zato njegov put od sveučilišne katedre do vodstva reda i sabora ostaje jedna cjelina: znanje donosi crkveni plod kada čovjeka vodi bliže Kristu i drugima.