Sveti Bonaventura

Sveti Bonaventura rodio se negdje tijekom posljednjega desetljeća života Svetoga Franje Asiškoga te će čitavoga svojeg života ostati usko povezan s tim svecem i njegovim franjevačkim redom. Rođen u Civita di Bagnoregiu, u današnjoj Italiji, na krštenju je dobio ime Giovanni di Fidanza, po svome ocu. To je područje tada pripadalo Papinskoj Državi, a nalazilo se oko sedamdeset milja sjeverno od Rima i pedeset milja jugozapadno od Asiza. U vrijeme Giovannijeva rođenja franjevački se red u manje od jednoga desetljeća proširio na oko 5000 članova.

Kao dijete Giovanni je bio čudesno izliječen po Svetome Franji Asiškome te je možda upravo zbog toga dobio ime Bonaventura. Prema jednoj predaji, kada je Franjo ozdravio Giovannija, budući je svetac uskliknuo: „O buona ventura!“, što znači: „O dobre sreće!“ Neki životopisi navode da se ozdravljenje možda dogodilo nakon Franjine smrti, po zagovoru Giovannijeve majke. Bilo kako bilo, Sveti Bonaventura kasnije je opisao to čudo ovim riječima: „Jer ja, koji se sjećam, kao da se to dogodilo jučer, kako sam još kao dijete bio istrgnut iz čeljusti smrti njegovim zazivom i njegovim zaslugama, trebao bih se bojati da ne budem proglašen krivim za grijeh nezahvalnosti kad bih se suzdržao od objavljivanja njegovih pohvala.“ O Giovannijevu djetinjstvu malo se više zna.

Kao mladić Giovanni je otputovao u Pariz na studij i 1243. stupio među franjevce, službeno uzevši ime Bonaventura. Ostao je u Parizu i započeo strog studijski život, s osobitim naglaskom na Svetome pismu i Sentencijama biskupa Petra Lombardskoga. Njegova doktorska rasprava nosila je naslov Pitanja o spoznaji Krista. Za njegova boravka u Parizu rasplamsavala se teološka borba između tradicionalnih akademskih krugova i novih prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca. Za razliku od prijašnjih redova, koji su živjeli u velikim samostanima i uzdržavali se posjedovanjem prostranih zemljišta, ta su dva nova reda bila propovjednici putnici koji su živjeli zavjet siromaštva. Njihov nov pristup redovničkomu životu, zajedno s njihovim brzim rastom, poticao je zavist i sumnju u tradicionalnim akademskim krugovima. Otac Bonaventura, kao franjevac, bio je u prvim redovima te borbe svojim spisima, u kojima je razjasnio teološke i biblijske temelje prosjačke karizme. Nakon oko četrnaest godina provedenih u Parizu, otac Bonaventura bio je priznat kao doktor i magistar teologije na Pariškom sveučilištu. Njegov dominikanski pandan, otac Toma Akvinski, također je stekao doktorat istoga dana, 23. listopada 1257.

Još uvijek novi franjevački i dominikanski redovi brzo su rasli, pa im je bilo potrebno čvrsto vodstvo. Franjo je uvijek oklijevao dopustiti svojoj braći da se posvete višim studijima, jer je znao kakve zamke može donijeti akademska oholost. Prije svoje smrti 1226. Franjo je budućega sveca Antuna Padovanskoga postavio na čelo obrazovanja među franjevcima. Tijekom sljedećih dvadeset i pet godina franjevci su nastojali odrediti svoj identitet u Crkvi i razabrati budući smjer reda. Trebaju li ostati jednostavni, siromašni i neobrazovani prosjački propovjednici? Ili bi neki od njih trebali postati sveučilišni profesori i vođe u Crkvi? Bog je izabrao oca Bonaventuru da pomogne franjevcima proći kroz ta pitanja.

Unutar godine dana od Bonaventurina doktorata 1257., franjevci su održali Generalni kapitul, na kojemu su ga izabrali za generalnoga ministra reda. Otac Bonaventura služio je u toj vodećoj ulozi sljedećih sedamnaest godina. To je doista bilo izvanredno vrijeme za franjevce. Četrdeset godina nakon Bonaventurina rođenja franjevci su narasli s 5000 braće na 30 000 te su se proširili po Europi, sjevernoj Africi, Bliskom istoku pa čak i Kini. Pred ocem Bonaventurom stajala je golema zadaća.

Jedan od prvih ciljeva oca Bonaventure bio je ujediniti franjevce. Postojalo je mnogo različitih pogleda na njihova utemeljitelja, brojne pisane predaje, različita tumačenja njegove karizme, a rascjep unutar reda činio se mogućim. Otac Bonaventura tome je doskočio tako što je sabrao i uskladio sve odredbe koje su uređivale svakodnevni život braće. Potom je prikupio sve životopise Svetoga Franje i napisao vlastiti konačni životopis na temelju svjedočanstava očevidaca i najpouzdanijih izvora. Godine 1263., na Generalnom kapitulu u Pisi, red je prihvatio životopis oca Bonaventure kao jedini i vjerodostojni životopis.

Godine 1265. papa je imenovao oca Bonaventuru nadbiskupom Yorka. Bonaventura se tomu opirao, vjerujući da to nije njegov poziv. Prije nego što je Bonaventura uopće bio zaređen, papa mu je dopustio da se odrekne te službe kako bi nastavio svoje djelo kao generalni ministar franjevaca.

Tijekom sljedećih devet godina otac Bonaventura nastavio je voditi franjevce kroz njihove poteškoće rasta. Napisao je i brojna pisma, propovijedi, komentare te duboka duhovna i mistična teološka djela. Njegova je teologija uvijek bila snažno usredotočena na Krista, baš kao što je i Sveti Franjo bio posve usredotočen na Krista. Razumio je i bogato teološki izrazio karizmu njihova utemeljitelja, ostajući vjeran jednostavnoj mudrosti Svetoga Franje. Sveti Franjo uvijek je bio zabrinut zbog zamki u koje su neki upadali kada su se bavili naprednim teološkim studijem. Bojao se da studij neke neće dovesti Kristu, nego samo intelektualnom teologiziranju. Otac Bonaventura bio je svjestan te opasnosti i trudio se da njegova duboka teološka razlaganja njeguju osobnu vjeru i ljubav prema Bogu, a ne samo umno znanje. Bio je također duboko pobožan Majci Božjoj. Njegovi duboki i mistični spisi kasnije su naveli papu Siksta V. da ga proglasi Serafskim naučiteljem Crkve.

Otac Bonaventura stekao je takav ugled da su pape redovito tražili njegov savjet. Godine 1274. papa Grgur X. zaredio ga je za biskupa i imenovao kardinalom. Zatim mu je povjerio zadaću vođenja znamenitoga Drugoga lyonskog sabora, kojemu je cilj bio obnoviti jedinstvo Istočne i Zapadne Crkve. Prije nego što je sabor zaključen, kardinal Bonaventura preminuo je, iz nepoznatih razloga, u dobi od pedeset i šest godina.

Sveti Bonaventura bio je, na mnogo načina, novo lice novoga franjevačkog reda. Bog je nadahnuo red po Svetome Franji, a nedugo zatim usmjerio je žar njegovih članova po dubokoj mističnoj mudrosti Svetoga Bonaventure.

Dok častimo ovoga velikog sveca, osobito razmatrajmo njegov intelektualni pristup vjeri. Bio je briljantan, ali je tu darovanost uvijek koristio kako bi druge usmjerio prema istinskom obraćenju srca. Nije se bavio teologijom radi same teologije, nego iz ljubavi prema Kristu, nasljedujući karizmu Svetoga Franje. Razmatraj svoje vlastito poznavanje Krista i moli ovoga Serafskog naučitelja da zagovara za te, kako bi tvoje poznavanje Krista tebe i druge vodilo k dubljoj ljubavi prema samomu Kristu.