Sveti Bernardin Realino, isusovački svećenik i apostol Leccea

Sveti Bernardin Realino rodio se 1. prosinca 1530. u Carpiju u sjevernoj Italiji. Školovao se u Modeni i Bologni, gdje je nakon studija filozofije i medicine prešao na pravo. Godine 1556. stekao je doktorat iz građanskoga i crkvenog prava. Kao pravnik, sudac i gradski službenik stekao je ugled po učenosti i poštenju, a karijera mu je otvarala put prema časti i bogatstvu.

Dok je služio u Napulju, duboko ga je dotaknula propovijed jednoga isusovca. Nakon ispovijedi i duhovnih vježbi razlučio je redovnički poziv te je 13. listopada 1564. stupio u Družbu Isusovu. Za svećenika je zaređen 24. svibnja 1567. U Napulju je djelovao kao duhovnik, učitelj novaka, voditelj marijanske kongregacije i propovjednik, a posjećivao je i zatočenike na galijama.

Godine 1574. poslan je u Lecce kako bi osnovao isusovačku kuću i kolegij. U tome je gradu ostao više od četrdeset godina. Poučavao je vjeru, propovijedao, ispovijedao, pratio svećenike u njihovoj izobrazbi te osobito služio siromašnima. Ljudi različitih staleža tražili su njegov savjet, a zbog vedrine, blagosti i neumorne brige za grad nazvali su ga ocem i apostolom Leccea.

Pred smrt su ga gradski predstavnici zamolili da Lecce primi pod svoju zaštitu. Bernardin je na njihov zahtjev pristao i nastavio grad povjeravati Kristu u molitvi. Umro je u Lecceu 2. srpnja 1616.

Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 12. siječnja 1896., a papa Pio XII. svetim 22. lipnja 1947. Iste ga je godine proglasio zaštitnikom Leccea. Spomendan mu se slavi 2. srpnja.