Sveti Bernardin Sijenski

Sveti Bernardin Sijenski bio je jedan od najutjecajnijih propovjednika Italije u prvoj polovici petnaestoga stoljeća. Putovao je pješice od grada do grada, govorio na trgovima pred tisućama ljudi i jednostavnim, razgovornim jezikom povezivao vjeru sa svakodnevnim životom. Promicao je pobožnost prema Imenu Isusovu, radio na obnovi franjevačkih opservanata i sudjelovao u mirenju zavađenih gradova. Njegova ostavština ipak nije samo priča o obnovi: neke njegove propovijedi širile su neprijateljstvo prema Židovima, ženama optuženima za čarobnjaštvo i homoseksualnim osobama, pa ga je potrebno promatrati cjelovito, u snazi i ograničenjima njegova vremena.

Rodio se 8. rujna 1380. u Massa Marittimi u Toskani kao Bernardino degli Albizzeschi. Otac Albertollo pripadao je plemićkoj obitelji i obavljao upravnu službu. Bernardin je rano ostao bez oba roditelja te ga je odgojila pobožna teta. U Sieni je učio građansko i kanonsko pravo. Iako će poslije izabrati redovnički život, pravna izobrazba pomogla mu je razumjeti gradske ustanove, trgovinu, ugovore i sukobe koji su oblikovali talijanske komune.

Sa sedamnaest godina pridružio se Bratovštini Gospe povezanoj s velikom sijenskom bolnicom Santa Maria della Scala. Kada je 1400. grad pogodila kuga, mnogi su bolnički služitelji umrli ili se razboljeli. Bernardin je okupio skupinu mladića i tijekom nekoliko mjeseci preuzeo brigu za bolesnike. Nije se zarazio kugom, ali ga je iscrpljenost teško pogodila i mjesecima se oporavljao. Nakon ozdravljenja nastavio je njegovati slijepu i nepokretnu tetu do njezine smrti. Ta iskustva bila su njegova prva velika škola služenja: propovjednik koji će poslije govoriti golemim mnoštvima počeo je uz krevete nemoćnih.

Godine 1403. stupio je u opservantsku granu Reda manje braće, koja je nastojala strože živjeti siromaštvo i jednostavnost Franjina pravila. Za svećenika je zaređen 1404. U prvim godinama povukao se u molitvu, studij i skrovitu službu. Imao je slab i promukao glas, što ga je činilo malo vjerojatnim kandidatom za glasovitoga govornika. Ipak, postupno je razvio način propovijedanja koji nije počivao na zvučnosti glasa, nego na jasnoj građi, živim slikama, humoru, primjerima s ulice i neposrednom obraćanju slušateljima.

Od 1417. više od trideset godina prolazio je Italijom. Propovijedao je u zoru, često tri ili četiri sata, a ljudi su dolazili iz okolnih sela kako bi zauzeli mjesto. Crkve su ubrzo postale premalene, pa su mu podizali propovjedaonice na trgovima. U jednom bi gradu ostajao nekoliko tjedana i održao čitav niz govora. Njegove su propovijedi bilježene na narodnom jeziku i danas su važno svjedočanstvo o govoru, običajima i napetostima talijanskoga kasnog srednjeg vijeka.

Bernardin je prozivao kockanje, lihvarstvo, raskoš, krvnu osvetu, političke frakcije, bogohulstvo i spolno nasilje. Nakon govora ljudi su katkad javno spaljivali karte, kocke, raskošnu odjeću, ukrase i druge predmete u takozvanim lomačama ispraznosti. Pokušavao je prekidati sukobe među obiteljima i gradovima te zamijeniti stranačke znakove zajedničkim kršćanskim simbolom. Njegove propovijedi znale su završiti pomirenjem protivnika i razmjenom znaka mira, ali su mogle i pojačati društveni pritisak prema onima koje je označio kao grešnike.

Posebno je promicao monogram IHS, prva tri slova Isusova imena na grčkom, prikazana unutar kruga sunčevih zraka. Pozivao je gradove da njime zamijene oznake suparničkih stranaka na kućama i javnim zgradama. Protivnici su tvrdili da takvo štovanje znaka predstavlja opasnu novotariju. Godine 1426. pozvan je u Rim i ispitan zbog sumnje u krivovjerje. Oslobođen je optužbi, a papa Martin V. dopustio mu je nastavak propovijedanja. Slični kasniji postupci također nisu završili osudom. Pobožnost prema Imenu Isusovu postala je najprepoznatljiviji dio njegova nasljeđa.

Njegov moralni govor nije uvijek vodio miru. U propovijedima je ponavljao predrasude i optužbe protiv Židova te podupirao društveni pritisak koji je sužavao njihov život i gospodarsku djelatnost. Protiv homoseksualnih muškaraca govorio je izrazito nasilno, odobravajući teške kazne i javno poniženje. Žene je promatrao unutar strogo patrijarhalnoga poretka, iako se znao protiviti prisilnom zatvaranju djevojaka u samostane i upozoravati na spolno zlostavljanje u braku. Te se strane njegova djelovanja ne mogu opravdati propovjedničkim uspjehom; one pokazuju da religiozni žar može služiti i obnovi i progonu.

Bernardin se bavio i gospodarskom etikom. U djelu O ugovorima i lihvarstvu razmatrao je privatno vlasništvo, trgovinu, cijenu, plaću, rizik i dobit. Osuđivao je lihvarstvo, ali je priznavao da trgovac i poduzetnik obavljaju korisnu društvenu ulogu prijevozom, raspodjelom i proizvodnjom dobara. Razlikovao je nepravedno iskorištavanje zajmoprimca od naknade za stvarni gubitak ili preuzeti rizik. Njegove rasprave pripadaju razvoju skolastičke ekonomske misli i pokazuju koliko je pažljivo promatrao stvarni život gradova kojima je propovijedao.

Kao franjevac bio je važan obnovitelj opservantskoga pokreta. Godine 1438. izabran je za generalnoga vikara opservanata i tijekom petogodišnje službe poticao osnivanje zajednica, školovanje braće i strože opsluživanje pravila. Uz njega su stasali Ivan Kapistranski i Jakov Markijski. Više mu je puta ponuđena biskupska služba, među ostalim u Sieni, Ferrari i Urbinu, ali ju je odbio kako bi ostao putujući propovjednik. Ugled su mu priznavali i svjetovni vladari; car Sigismund tražio je njegov savjet i zagovor.

Nakon završetka upravne službe ponovno je krenuo propovijedati. Iako iscrpljen, putovao je prema Napuljskom Kraljevstvu, ali je stigavši u L'Aquilu teško obolio. Umro je ondje 20. svibnja 1444. Njegov se kult brzo proširio, a papa Nikola V. proglasio ga je svetim 24. svibnja 1450., samo šest godina nakon smrti. Liturgijski mu se spomen slavi 20. svibnja. U umjetnosti se prepoznaje po franjevačkom habitu i pločici sa znakom IHS; tri mitre pokraj njega podsjećaju na biskupske stolice koje je odbio.

Bernardinov život spaja skrb za oboljele, dar govora, franjevačku obnovu, mirotvorstvo i ozbiljno promišljanje gospodarske pravednosti. Istodobno, njegova riječ pokazuje koliko propovijedanje može raniti kada protivnike pretvori u skupine koje treba poniziti ili ukloniti. Zato njegovo nasljeđe nije poziv na nekritičko oponašanje svake riječi, nego na odgovornost za moć javnoga govora. Ime koje je stavljao u središte propovijedi obvezuje na istinu i obraćenje, ali i na dostojanstvo svakoga čovjeka.