Sveti Bernardin Sienski

Bernardin je rođen u plemićkoj obitelji u gradu Massa Marittima, u pokrajini Sieni u Italiji, gdje mu je otac bio upravitelj. Oba su Bernardinova roditelja umrla prije nego što je navršio sedmu godinu, pa je povjeren brizi svoje tete. Pobožna katolička vjera njegove tete snažno je utjecala na Bernardina. Osobito je rastao u ljubavi prema siromasima te je često radije davao svoju hranu nego odbio prosjaka.

Kad je Bernardinu bilo jedanaest godina, ujaci su ga poslali u školu u Sienu da studira građansko i kanonsko pravo. Tijekom tih godina školovanja ostao je postojan u pobožnosti, svake je subote postio u čast Blažene Djevice Marije i pazio da se upušta samo u dostojanstvene i pobožne razgovore. Po završetku školovanja, sa sedamnaest godina, Bernardin je ostao u Sieni i pridružio se Bratovštini Gospe, čiji su članovi pomagali u mjesnoj bolnici koja je skrbila za bolesnike, siročad, siromahe i hodočasnike. Godine 1400., kad je Bernardinu bilo dvadeset godina, kuga je pogodila Sienu i bezbrojni su ljudi umrli, među njima i mnogi bolnički djelatnici. Hrabro je Bernardin okupio dvanaest mladića, kao što je Isus okupio dvanaest apostola. Zajedno su preuzeli upravljanje bolnicom i neumorno se posvetili njezi bolesnika. Nakon četiri mjeseca teškoga rada Bernardin se razbolio, ali ne od kuge. Ostao je prikovan uz postelju četiri mjeseca i to je vrijeme iskoristio da produbi svoju molitvu. Kad je ozdravio, četrnaest je mjeseci skrbio za jednu tetu, koja je bila slijepa i nepokretna, sve do njezine smrti.

Oko svoje dvadeset i druge godine Bernardin je odlučio povući se u samoću i molitvu kako bi razlučio Božju volju za svoj život. To ga je razlučivanje dovelo do toga da stupi među franjevce strože opslužbe. Premda se njihov život molitve i pokore izvanjskome svijetu činio strogim, Bernardinu je bio tek goli minimum. Redovito je nadilazio uobičajenu stegu reda te si je radosno nametao strožu pokoru i više molitve nego što se od njega očekivalo. Nakon završetka novicijata i prvih zavjeta, Bernardin je, u svojoj dvadeset i četvrtoj godini, bio zaređen za svećenika na svoj rođendan, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije.

Otac Bernardin ljubio je našu Blaženu Majku, bio duboko odan Kristu Raspetomu, iz dana u dan rastao u poniznosti i kreposti, često molio, vršio strogu pokoru i sav se posvetio Božjoj slavi. Jednoga dana, dok je molio pred raspelom, osjetio je kako mu Isus govori: „Sine moj, gledaj me kako visim na križu. Ako me ljubiš ili me želiš nasljedovati, i ti se nag prikuj na svoj križ te idi za mnom. Tako ćeš me zacijelo naći.”

Otac Bernardin imao je neutaživu žeđ za spasenjem duša. Čeznuo je propovijedati Evanđelje, ali se borio s govornom manom. U molitvi je shvatio da se propovijedanje ne smije temeljiti na rječitosti ni na snazi glasa, nego na nutarnjoj Božjoj prisutnosti. Njegova su vjera i ljubav u njemu raspalile silan oganj po kojem je počeo postajati ljubljen propovjednik. U to je vrijeme otac Bernardin prisustvovao pučkim misijama koje je propovijedao putujući propovjednik sveti Vinko Fererski. Tijekom tih misija sveti je Vinko okupljenom narodu prorekao da će netko od nazočnih preuzeti njegovo propovjedničko poslanje u Italiji. Taj „netko” bio je otac Bernardin.

Nutarnje potvrđen u svojem poslanju propovijedanja, otac Bernardin počeo je djelovati iznimno uspješno. Nije propovijedao samo Kristove riječi; propovijedao je samoga Krista, jer je Krist živio u njemu. Činilo se da svega nekoliko riječi iz njegovih usta donosi više dobrih plodova nego sati propovijedi drugih redovnika. Ljudi su to zamjećivali. Jednom je poučavao: „U svim svojim djelima tražite ponajprije kraljevstvo Božje i njegovu slavu; sve što činite usmjerujte čisto na njegovu čast; ustrajte u bratskoj ljubavi i najprije sami vršite ono što želite naučavati druge. Tako će Duh Sveti biti vaš Učitelj i dat će vam takvu mudrost i takav jezik da vam se nijedan protivnik neće moći oduprijeti.”

Tijekom više od sljedećih trideset godina otac Bernardin propovijedao je po svoj Italiji, putujući pješice od grada do grada. Počeo je u crkvama, ali ubrzo crkve više nisu bile dovoljno velike, pa je propovijedao na trgovima i posvuda gdje bi ga ljudi htjeli slušati. Građanske su ga vlasti čak pozivale u svoje gradove. U jednome bi mjestu ostao najviše nekoliko tjedana, a zatim bi krenuo dalje.

U svojim je propovijedima Bernardin izravno prozivao grijehe svoga vremena. Propovijedao je protiv materijalizma, spolnoga nemorala, bestidnih razgovora, kockanja i svake vrste grešnoga pretjerivanja. Katkad bi prikupio mnoge predmete nemorala, poput karata, nepristojne odjeće, kockica za igru, mirisa i drugoga, te ih spalio na gradskom trgu u „lomači taštine”. Također je gorljivo promicao pobožnost prema Presvetom Imenu Isusovu po simbolu „IHS”, prvim trima slovima Isusova imena na grčkom. Naposljetku, neprestano je tražio pomirenje i jedinstvo u Kristu. Budući da tada nije postojala snažna nacionalna vlast, sukobi među susjednim gradovima bili su ozbiljan problem. Po njegovu su se propovijedanju ljudi pojedinačno mirili, a čitavi su gradovi prekidali ratove i sukobe s drugim gradovima. Katkad su njegove propovijedi bile popraćene čudesnim proroštvima i ozdravljenjima. Čak se kaže da je četvero ljudi uskrisio od mrtvih.

Kao što se često događa sa svetim propovjednicima, netko je Bernardina optužio za heretičko naučavanje te je morao otputovati u Rim da mu se sudi. Po završetku suđenja papa ga je proglasio nevinim za sve optužbe, a otac Bernardin nastavio je svoje poslanje s blagoslovom Svetoga Oca. Sveti Otac kasnije je rekao da je Bernardin drugi sveti Pavao. Sveti mu je Otac čak triput ponudio da postane biskup, ali je Bernardin svaki put odbio papu. Kasnije u životu bio je imenovan generalnim vikarom svojega reda na razdoblje od pet godina, tijekom kojega je marljivo radio na obnovi. Posljednje dvije godine života proveo je putujući, propovijedajući i spašavajući mnoge duše. Šest godina nakon smrti otac Bernardin proglašen je svetim.

Možda je najveća pouka koju možemo primiti od svetoga Bernardina ta da snaga naših riječi ne dolazi iz zemaljske učenosti, zvuka našega glasa ni rječitosti naših argumenata. Prava snaga naših riječi dolazi iz dubine našega srca. Kad naša srca gore ljubavlju prema Bogu, tada sam Bog govori po nama i mnoge će duše biti dotaknute. Razmotri snagu, ili njezin nedostatak, vlastitih riječi. Ako se nalaziš nedjelotvornim u naviještanju Evanđelja, još se gorljivije okreni životu molitve i pokore. Traži najprije da Bog bude proslavljen u tvojoj vlastitoj duši i pouzdaj se da će, budeš li tako činio, Bog po tebi bez teškoće doprijeti do mnogih drugih.