Sveti Benedikt Josip Labre, hodočasnik i siromah

Sveti Benedikt Josip Labre prošao je europskim cestama kao čovjek bez doma i gotovo bez imovine. Želio je živjeti u samostanu, ali vrata zajednica kojima je pristupao ostajala su mu zatvorena ili ih je zbog bolesti morao napustiti. Naposljetku je njegov život poprimio neobičan oblik: molio je u svetištima, dijelio milostinju s drugim siromasima i posljednje godine proveo u Rimu, gdje su ga ljudi susretali u crkvama i među onima koji nisu imali gdje prespavati. Njegova se svetost nije očitovala u velikoj ustanovi ili javnoj službi, nego u ustrajnoj molitvi i siromaštvu koje je živio iz dana u dan.

Rodio se 26. ožujka 1748. u Amettesu, selu na sjeveru Francuske, kao najstarije od petnaestero djece Jean-Baptistea Labrea i Anne-Barbe Grandsir. Krsni zapis svjedoči da ga je sutradan krstio ujak François-Joseph Labre, svećenik koji mu je poslije pomagao u odgoju. Kao mladića privlačili su ga šutnja, molitva i strog redovnički život. Obitelj je mislila i na njegovo svećeničko obrazovanje, ali Benedikt je sve jasnije želio ući u samostan.

Pokušao je pristupiti kartuzijancima, a zatim redovnicima strožega cistercitskog opsluživanja, poznatima kao trapisti. Njegovi pokušaji nisu bili jednostavan niz odbijanja: ponegdje nije mogao biti primljen, drugdje je započeo život u zajednici, ali ga nije mogao nastaviti. Boravio je i u opatiji Sept-Fons. Ondje je 11. studenoga 1769. primio redovničko odijelo i ime brat Urban. Sačuvana potvrda opatije navodi da je u samostan stigao 28. listopada te godine, da se kao novak dobro vladao i da je 2. srpnja 1770. otišao zato što mu zdravlje nije dopuštalo podnositi ondje propisanu strogoću. Taj zapis čuva važnu ljudsku pojedinost: odlazak nije bio osuda njegove osobe, nego priznanje tjelesne granice.

Nakon bolesti i izlaska iz opatije krenuo je prema Rimu. Nije odbacio želju da pripada Bogu; morao je pronaći kako je živjeti izvan samostanskih zidova. Putujući pješice, zaustavljao se u crkvama i svetištima, molio, sudjelovao u bogoslužju i nastavljao dalje. Asiz je bio među ranim postajama. Ondje je u studenome 1770. pristupio bratovštini pojasa svetoga Franje, a uz sebe je nosio franjevački pojas. Taj je podatak čvršći od česte tvrdnje da je formalno postao franjevački trećoredac: blizina franjevačkoj duhovnosti bila je stvarna, ali pripadnost bratovštini nije isto što i ulazak u Treći red.

Njegova se hodočašća nisu ograničila na jedan put do Rima. Kretao se Francuskom i Italijom te prema svetištima u drugim europskim zemljama. Loreto i Asiz imali su posebno mjesto u njegovoj molitvi; predaja o putovanjima spominje i Santiago de Compostelu, Einsiedeln te druga hodočasnička odredišta. Pojedine dionice njegova puta mogu se pratiti, ali cjelovit itinerar nije sačuvan. Benedikt je živio bez stalna prihoda, od onoga što bi dobio putem. Nije zadržavao sve za sebe: dio primljene hrane i milostinje davao je siromašnijima od sebe. Njegov život na cesti uključivao je umor, hladnoću i nesigurnost, ali i susrete s ljudima koji su ga primali, hranili ili s njim molili.

U putničkoj torbi nosio je Novi zavjet, časoslov i Nasljeduj Krista. Riječi Pisma i molitva Crkve davale su ritam danima koji nisu imali redovnički raspored. Krunica i križ bili su uz njega na putu. Siromaštvo koje je izabrao bilo je strogo; nije ga potrebno uljepšavati da bi se vidjelo njegovo pouzdanje u Boga. Čovjek koji živi od tuđe pomoći ne može zanemariti one koji se na istu pomoć oslanjaju, pa je Benedikt među prosjacima prepoznavao bližnje, a ne samo suputnike u oskudici.

Rim je postupno postao središte njegovih posljednjih godina. Ondje je provodio mnogo vremena u crkvama, osobito gdje je bilo izloženo Presveto Otajstvo u četrdesetsatnoj pobožnosti. Zbog toga je dobio nadimak „siromah četrdeset sati”. Dugo je ostajao u klanjanju, molio časoslov i krunicu te čitao knjige koje je nosio. Grad ga je vidio i izvan crkava: noćivao je u dijelu ruševina Koloseja, među drugim ljudima bez stalnoga skloništa. Takav život nije bio romantična pustolovina. Njegova poderana odjeća i iscrpljenost mogli su izazvati podsmijeh ili odbojnost, ali su neki Rimljani u njemu postupno prepoznali čovjeka duboke molitve.

U Rimu je ostao blizak crkvi Santa Maria ai Monti. Ondje je redovito dolazio moliti. Dana 16. travnja 1783., u Velikom tjednu, nakon što mu je pozlilo nedaleko od crkve, prenesen je u obližnju kuću i umro istoga dana. Imao je trideset i pet godina. Pokopan je u Santa Maria ai Monti, gdje se njegov grob i danas časti. Glas o njegovoj smrti brzo se proširio ulicama grada. Ljudi koji su ga poznavali po molitvi i siromaštvu počeli su se okupljati oko njegova groba, a uspomena na njega vratila se i u rodni Amettes, koji je postao hodočasničko mjesto.

Njegovo štovanje raslo je mnogo prije službenoga priznanja Crkve. Papa Pio IX. proglasio ga je blaženim 20. svibnja 1860., a papa Lav XIII. svetim 8. prosinca 1881. Spomendan mu je 16. travnja. Osobito ga zazivaju hodočasnici i ljudi bez doma. Papa Franjo podsjetio je da je Labreove posljednje rimske godine obilježila molitva pred Presvetim, s krunicom, časoslovom, Novim zavjetom i Nasljeduj Krista, dok je spavao među ruševinama Koloseja. U toj se slici susreću dvije stvarnosti koje se ne smiju razdvojiti: njegova slobodno izabrana strogost i stvarna blizina siromasima koji takav izbor nisu imali.

Benedikt Josip nije postao svećenik ni redovnik kojemu se u mladosti nadao. Ipak, njegova potraga nije završila razočaranjem. Na europskim putovima i u rimskim crkvama našao je mjesto na kojem je mogao ostati vjeran molitvi, Evanđelju i siromašnima. Crkva u njemu časti laika koji je cijelim životom tražio Krista, dijelio ono malo što je primao i u tuđem gradu pronašao braću i sestre među ljudima na rubu.