Sveti Benedikt

Benedikt se rodio u rimskom plemstvu u Nursiji, u središnjoj Italiji, otprilike stotinu milja sjeveroistočno od Rima. Njegov je otac bio prefekt Zapadnoga Rimskog Carstva, koje je palo pod navalom barbara desetak godina prije njegova rođenja. Imao je sestru blizanku po imenu Skolastika, koja je također postala svetica. Kao mladić, Benedikt je poslan u Rim na školovanje. No ubrzo se razočarao zbog raširenoga nemorala i nereda, osobito među svojim školskim drugovima. U dobi od dvadeset godina, kako bi pronašao mir u duši i izbjegao zamke koje su zarobile mnoge njegove vršnjake, preselio se u kraj oko grada Affilea, četrdesetak milja od Rima. S njime je pošla i njegova dojilja, koja se za njega brinula poput majke. Nastanili su se kod nekih kreposnih ljudi uz crkvu svetoga Petra. Dok su ondje boravili, dojilja je slučajno razbila sito odnosno posudu koja se upotrebljavala za prosijavanje pšenice te je bila neutješna. Vidjevši to, Benedikt je čudesno popravio posudu i vratio joj je. Glas o tome čudu brzo se proširio i Benedikt je postao glavna tema u gradu.

Benedikta nije zanimala ljudska hvala; tražio je jedino svetost. Ostavivši dojilju, preselio se bliže gradu Subiacu i nastanio u jednoj špilji. U blizini je susreo svetoga monaha Romana, s kojim se Benedikt savjetovao o duhovnom životu. Na Romanov poticaj Benedikt je obukao redovnički habit i sljedeće tri godine živio u špilji kao pustinjak. Roman ga je često posjećivao i donosio mu hranu kad je trebalo. Kao pustinjak, Benedikt je u molitvi nastojao iskorijeniti svaki grijeh iz svoga života, osobito tri napasti koje su zajedničke većini ljudi: „napast samopotvrđivanja i želja da sebe stavi u središte, napast osjetilnosti i, naposljetku, napast srdžbe i osvete” (papa Benedikt XVI., Opća audijencija, 9. travnja 2008.).

Nakon što je nadvladao te napasti, skupina mjesnih redovnika pozvala ga je da im bude opat. Nevoljko je pristao, svjestan da se njegov način redovničkoga života oštro razlikuje od njihova. Nakon kratka vremena provedenoga kao opat, redovnici su mu se toliko usprotivili da su ga, prema predaji, pokušali ubiti otrovavši mu vino. Kad je Benedikt blagoslovio vino, čaša se rasprsnula i prijevara je bila razotkrivena. Ubrzo nakon toga Benedikt je napustio redovnike i vratio se u svoju špilju, a potom je tijekom sljedećih godina izišao kako bi u tome kraju osnivao samostane. Mnogi su mu se divili i bili privučeni njegovim zahtjevnim načinom života, dok su mu drugi zavidjeli i tražili mu život. Kaže se da su se po njegovu zagovoru dogodila brojna čuda, kao što su uskrišenje jednoga redovnika, ozdravljenje dječaka, predviđanje budućih događaja, umnažanje hrane i vina, izgon zloduha i hod po vodi.

Nakon što je u području Subiaca osnovao dvanaest malih samostana, Benedikt je osjetio da je došlo vrijeme za novi početak. Jedan od tamošnjih svećenika pokušao ga je otrovati i neumorno ga progonio. Čak je poslao i nagu ženu u jedan od Benediktovih samostana kako bi zavela njega i redovnike. Uz to progonstvo, nekim je redovnicima njegov način života bio težak, a mjesne su ljude više zaokupljale priče o njegovim čudima nego njegova pobožnost prema Bogu. Stoga se preselio oko šezdeset milja jugoistočno, na vrh Monte Cassina, gdje je u dobi od pedeset godina osnovao svoj najpoznatiji samostan.

Kad je stigao na Monte Cassino, Benedikt je ondje zatekao hram podignut rimskomu bogu Apolonu. Srušio ga je, na njegovu mjestu sagradio dvije kapele, a zatim u blizini podigao samostan. Prije toga većina se samostana sastojala od slabo povezanih pustinjaka koji su živjeli samostalno, ali ipak donekle zajednički. Vidjevši neuspjeh takva oblika redovništva u Subiacu, Benedikt je prihvatio nov pristup. Umjesto više manjih samostana, sagradio je jedan velik samostan u kojemu je moglo živjeti mnoštvo redovnika. Napisao je pravilo, poslije poznato kao „Pravilo svetoga Benedikta”, koje je uređivalo život njegove novoosnovane zajednice na Monte Cassinu i s vremenom postalo mjerodavno pravilo zapadnoga redovništva tijekom sljedećih tisuću i petsto godina. Zato se svetoga Benedikta često naziva „ocem zapadnoga redovništva”.

„Pravilo” se sastoji od sedamdeset i tri kratka poglavlja koja obrađuju i duhovne i upravne vidove zdravoga samostana. Pravilo iznosi smjernice za redovnički život, osobito na područjima postojanosti, obraćenja života, poslušnosti, molitve, rada, zajedničkoga života, gostoljubivosti i poniznosti. Ono uzima u obzir činjenicu da većina redovnika koji žive po Pravilu ne provodi krajnje pokore niti je obdarena drugim izvanrednim karizmama. Umjesto toga, Pravilo njeguje uravnotežen zajednički život u kojemu pojedini redovnici mogu otkriti dnevni ritam molitve, rada i proučavanja koji vodi dubljemu i osobnomu pozivu na svetost.

Dok je Benedikt uređivao svoju zajednicu na Monte Cassinu, njegova sestra Skolastika pomogla je utemeljiti ženski samostan. Vjerojatno je Benedikt imao udjela u tome osnutku i da je njegovo Pravilo vodilo svakodnevni život redovnica. Benedikt i Skolastika ostali su bliski sve do njezine smrti, koju je on prorekao. U času njezine smrti Benedikt je imao viđenje kako je Skolastika uznesena na Nebo. Donio je njezino tijelo na Monte Cassino, gdje je pokopana u njegovu budućem grobu, koji i danas dijele.

Nakon manje od deset godina provedenih na Monte Cassinu, Benedikt je umro, ali njegov je utjecaj na Crkvu i cijelu Europu tek počinjao. Samostani diljem Europe, vođeni Pravilom svetoga Benedikta, razvili su se u važna središta obrazovanja, medicine, kulture i društvenoga razvoja. Iz tih su samostana niknula sveučilišta. Samostani su pomagali očuvati antičke tekstove, učvršćivali zajednice, utjecali na plemstvo i mnoge privodili Kristu. Njihova je liturgija cvjetala i utjecala na širu Crkvu, pa su mnogi od tih samostana postali istaknuti učitelji molitve i bogoslužja. Zbog toga su mnogi svetoga Benedikta nazivali ne samo ocem redovništva nego i ocem moderne Europe, s obzirom na utjecaj koji su samostani što su živjeli po njegovu Pravilu imali na Europu i na cijeli svijet. Zato je papa Pavao VI. 1964. godine proglasio svetoga Benedikta zaštitnikom Europe.

Dok iskazujemo čast ovom važnom liku u povijesti Crkve i svijeta, razmišljajmo o njegovim poniznim počecima. U mladosti je vidio nemoral svojega vremena i pobjegao od tih napasti kako bi prigrlio život svetosti. Tada mu je zasigurno bilo teško i zamisliti kakav će utjecaj imati na cijelu Europu i, zapravo, na sav svijet tijekom mnogih stoljeća koja dolaze. Razmišljaj i o tome da Bog i tebe poziva da bježiš od grijeha i prigrliš život svetosti. Kada se to dogodi, Bog po tebi može učiniti velika djela na načine koje možda nikada nećeš moći dokučiti. Slijedi primjer svetoga Benedikta, posveti se svetomu svakodnevnom životu i prepusti Bogu da se tobom posluži kako On hoće.