Sveti Beda Časni, svećenik i crkveni naučitelj

Sveti Beda Časni bio je sjevernoengleski redovnik, svećenik, učitelj, bibličar i povjesničar. Gotovo čitav život proveo je u samostanima Monkwearmouth i Jarrow, ali je iz njihove knjižnice obuhvatio golem svijet: Sveto pismo, povijest, jezik, pjesništvo, prirodu i računanje vremena. Njegova Crkvena povijest engleskoga naroda postala je temeljno djelo za poznavanje rane engleske povijesti, a širina i jasnoća njegova rada donijele su mu naslov Časni.

Rodio se 672. ili 673. na zemljištu koje je pripadalo samostanskoj zajednici Monkwearmouth–Jarrow, u današnjoj sjeveroistočnoj Engleskoj. O svojoj obitelji nije ostavio podatke. Sa sedam godina predan je opatu Benediktu Biscopu u Monkwearmouthu na odgoj, a poslije je s opatom Ceolfrithom prešao u noviju zajednicu u Jarrowu. Samostan će postati njegov dom, škola i središte rada do smrti.

Godine 686. zajednicu je pogodila teška epidemija. Prema starom životopisu Ceolfritha, samo su opat i jedan dječak mogli održavati cjelovit ritam zajedničke molitve dok se drugi nisu oporavili ili dok nisu pristigli novi članovi. Taj je dječak gotovo sigurno bio Beda, tada otprilike četrnaestogodišnjak. Iskustvo krhke zajednice koja unatoč gubitcima ne prekida bogoslužje dobro pristaje njegovu kasnijem životu, obilježenom urednim izmjenama molitve, poučavanja i pisanja.

Biskup Ivan iz Hexhama zaredio ga je za đakona oko 692., kada je imao devetnaest godina, ranije od uobičajene dobi. Oko 702., u tridesetoj godini, zaređen je za svećenika. Nikada nije bio biskup, premda mu jedan kasni izvor pogrešno daje tu titulu. Sam je svoj život sažeo riječima da se od primanja svećeništva posvetio proučavanju Pisma, poučavanju i pisanju, ne napuštajući redovničku stegu i svakodnevno bogoslužje.

Samostani u kojima je živio imali su za svoje vrijeme iznimnu knjižnicu. Benedikt Biscop i Ceolfrith donosili su rukopise s putovanja na europski kontinent, pa je Beda mogao čitati djela crkvenih otaca, povjesničara i antičkih pisaca. Znao je latinski i grčki, bavio se gramatikom i retorikom te je pomagao sunarodnjacima pristupiti tekstovima koji su im jezično i kulturno bili udaljeni. Njegova učenost nije bila odvojena od nastave: neka od najranijih djela, o metrici te stilskim figurama, nastala su kao školski priručnici.

Najveći dio njegova opusa čine biblijski komentari. Beda je tumačio knjige Staroga i Novoga zavjeta oslanjajući se na ranije oce, ali je njihove uvide sustavno prilagođavao vlastitim učenicima. Pisao je homilije, životopise svetaca, pjesme, pisma i rasprave. Sačuvano je više od šezdeset djela koja mu se pripisuju. Takva plodnost nije proizišla iz izdvojene književne karijere, nego iz redovničkoga rasporeda u kojem su čitanje, molitva, prepisivanje i poučavanje bili dijelovi iste službe.

Bavio se i računanjem kalendara, osobito određivanjem datuma Uskrsa. U djelima o vremenu objašnjavao je kretanje Sunca i Mjeseca, strukturu kalendara te slijed povijesnih razdoblja. Pomogao je proširiti računanje godina od Kristova rođenja, koje je prije njega razradio Dionizije Mali. Njegovi izračuni nisu uvijek odgovarali uvriježenim shvaćanjima. Godine 708. optužen je za zabludu jer je starost svijeta računao drukčije od tada prihvaćenoga autoriteta Izidora Seviljskoga. Beda je na optužbu odgovorio obrazloženom obranom vlastitoga postupka.

Njegovo najpoznatije djelo, Crkvena povijest engleskoga naroda, dovršeno je oko 731. u pet knjiga. Prati povijest Britanije od rimskoga razdoblja, a posebno podrobno opisuje širenje kršćanstva među anglosaksonskim narodima. Beda je prikupljao pisane isprave, prepiske, mjesne predaje i svjedočanstva ljudi koji su mogli provjeriti događaje. Nije bio nepristran u suvremenom smislu: pisao je kao redovnik koji povijest promatra u svjetlu Božje providnosti. Ipak, jasno je razlikovao izvore, bilježio kronologiju i nastojao provjeriti podatke, zbog čega ga se često naziva ocem engleske povijesti.

U pripremi toga djela oslanjao se na mrežu suradnika. Iz Rima su mu pribavljani prijepisi papinskih pisama, a biskupi, opati i učenici slali su podatke o svojim krajevima. Beda je čitatelju često govorio od koga je primio vijest ili gdje je pronašao ispravu. Takva otvorenost prema izvorima ne uklanja sve pogreške, ali pokazuje svjesnu povjesničarsku metodu. Njegov prikaz ujedno je pomogao različitim anglosaksonskim kraljevstvima razumjeti vlastitu prošlost kao povezanu priču, mnogo prije nego što je postojala jedinstvena engleska država.

Pisao je i o vlastitoj samostanskoj zajednici, o svetim mjestima te o životu Cuthberta iz Lindisfarnea. Njegova djela o prirodi i kronologiji stoljećima su se prepisivala, a sažeta tumačenja učinila su antičko znanje dostupnim srednjovjekovnim školama. Beda je bio i vješt pjevač te poznavatelj pjesništva. Premda je najveći dio vremena ostao u Jarrowu, posjećivao je druge samostane i održavao široku korespondenciju. Pred kraj života savjetovao je svojega nekadašnjeg učenika Ecgberta, budućega nadbiskupa Yorka.

Naslov Časni počeo se uz njegovo ime redovito pojavljivati u stoljećima nakon smrti. Ne označava zasebnu službu, nego poštovanje koje je uživao kao učitelj i svet čovjek. Njegov se ugled nije temeljio na crkvenoj vlasti: nije upravljao biskupijom niti je napustio redovnički poziv radi visokoga položaja. Utjecaj je ostvario poučavanjem, pažljivim čitanjem i pisanjem koje je drugim zajednicama pružalo pouzdane radne alate.

O Bedinim posljednjim danima sačuvan je dirljiv izvještaj njegova učenika Cuthberta. Teško je disao i noge su mu oticale, ali je nastavio poučavati i diktirati. Radio je na prijevodu dijela Ivanova evanđelja na narodni jezik, djelu koje nije sačuvano. Posljednjega dana podijelio je subraći nekoliko skromnih predmeta iz svoje škrinje, među njima malo papra, rupce i tamjan. Dječaku pisaru izdiktirao je posljednju rečenicu, potom završio molitvu i umro u Jarrowu 26. svibnja 735.

Njegovi su ostatci u jedanaestom stoljeću preneseni u Durham, gdje mu se grob i danas nalazi. Štovanje se širilo tijekom srednjega vijeka, a papa Leon XIII. proglasio ga je 1899. crkvenim naučiteljem. Bio je prvi čovjek rođen u Britaniji koji je primio taj naslov. Njegov je spomendan 25. svibnja, dan prije obljetnice smrti.

Bedina posebnost nije samo količina napisanoga. Njegov život pokazuje kako zatvoren samostanski prostor može postati mjesto iznimno širokoga pogleda kada su znanje i vjera povezani strpljivim radom. Nije tražio visoku crkvenu službu niti je postao biskup. Ostao je monah i svećenik koji je poučavao neposrednu zajednicu, a upravo su ti tekstovi poslije obrazovali naraštaje čitatelja diljem Europe.