Sveti Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni učitelji

Sveti Bazilije Veliki i sveti Grgur Nazijanski pripadaju najvažnijim kršćanskim učiteljima četvrtoga stoljeća. Bili su gotovo vršnjaci, prijatelji, biskupi i branitelji nicejske vjere u vremenu kada su rasprave o Kristovu božanstvu duboko dijelile Crkvu. Njihova zajednička proslava 2. siječnja ne temelji se samo na sličnosti njihove službe nego i na stvarnome prijateljstvu koje je povezivalo njihov studij, molitvu i teološko djelovanje.

Bazilije je rođen 329. ili 330. godine u Kapadociji, a Grgur oko 329. Obojica su odrasla u obiteljima u kojima je kršćanska vjera bila snažno prisutna. Bazilijeva obitelj dala je više svetaca: među njima se spominju njegovi roditelji, bake i nekoliko braće i sestara. Grgurova majka Nona pridonijela je obraćenju svojega supruga, Grgura Starijega, koji je poslije postao svećenik i dugogodišnji biskup Nazianza. I njihova su djeca čašćena kao sveci.

Bazilije i Grgur upoznali su se tijekom školovanja u Cezareji Kapadocijskoj, a prijateljstvo su produbili u Ateni, tada važnome središtu filozofske i retoričke izobrazbe. Dijelili su ljubav prema učenju, ali i sve snažniju želju da znanje podrede evanđelju. Grgur je nakon Bazilijeve smrti njihovu bliskost opisao riječima da su bili poput jedne duše u dvama tijelima. Njihovo prijateljstvo nije isključivalo različite naravi ni kasnije napetosti, ali je ostalo presudno za njihov duhovni i teološki razvoj.

Nakon završetka školovanja obojica su se okrenula dubljemu životu molitve. Bazilije je istraživao monaške zajednice i zatim oblikovao način zajedničkoga redovničkog života koji će snažno utjecati na kršćanski Istok. Naglašavao je zajedništvo, poslušnost, molitvu, rad i služenje bližnjima. Grgur je također težio povučenosti i kontemplaciji. Dio života proveo je u samoći, premda su ga obiteljske i crkvene obveze neprestano vraćale u javnu službu.

Njihovo se djelovanje odvijalo u razdoblju širenja arijanstva, učenja koje je nijekalo puno Kristovo božanstvo. Spor nije ostao ograničen na stručne rasprave. Uključivao je careve, biskupe, svećenike i vjernike, izazivao podjele među mjesnim Crkvama te donosio smjene, progonstva i nasilje. Bazilije i Grgur branili su vjeru Nicejskoga sabora da je Sin istobitan s Ocem. Pritom nisu bili samo polemičari: nastojali su preciznim jezikom objasniti kako kršćani ispovijedaju jednoga Boga u trima božanskim osobama.

Bazilije je kao biskup Cezareje Kapadocijske spojio teološku jasnoću s praktičnom brigom za ljude. Suprotstavljao se pritiscima vlasti i branio crkvenu slobodu, a istodobno je organizirao pomoć siromašnima, bolesnima i putnicima. Njegovo ime ostalo je povezano s velikim dobrotvornim pothvatom u kojem su potrebiti dobivali skrb i smještaj. Kao pisac oblikovao je važna djela o Duhu Svetome, redovničkome životu i kršćanskoj praksi.

Grgur je bio izniman govornik i pjesnik. Biskupsku je službu prihvaćao s unutarnjom borbom jer je čeznuo za povučenošću, ali je u ključnim trenutcima javno branio nicejsku vjeru. Osobito su važni njegovi govori o Trojstvu, zbog kojih je dobio naslov Teolog. U Carigradu je djelovao u zajednici koja je ostala vjerna nicejskomu nauku u gradu snažno obilježenu arijanstvom. Njegovo je propovijedanje pridonijelo obnovi pravovjerne zajednice.

Obojica su zbog svojega djelovanja trpjela optužbe, prijetnje i protivljenje. Nisu uvijek jednako procjenjivali crkvene prilike niti su sve njihove međusobne odluke prolazile bez napetosti. Ipak, zajednički su ostali usmjereni na obranu vjere i obnovu crkvenoga jedinstva. Njihovi opsežni spisi nisu nastali samo iz akademskoga zanimanja, nego iz pastirske potrebe da se vjera jasno izrazi i živi.

Bazilije je umro 1. siječnja 379. godine. Grgur ga je nadživio približno deset godina i umro oko 389. Njihovo se štovanje razvilo mnogo prije suvremenih postupaka kanonizacije. Obojica se časte kao biskupi, veliki crkveni oci i crkveni učitelji. Bazilije je ostavio snažan trag u redovničkome životu, socijalnoj skrbi i nauku o Duhu Svetome, a Grgur u teologiji Trojstva, propovjedništvu i kršćanskome pjesništvu.

Zajednički spomendan 2. siječnja stavlja njihovo prijateljstvo uz njihovu pojedinačnu veličinu. Njihov život pokazuje da se duboko mišljenje, molitva i javna odgovornost ne moraju razdvajati. Bazilijeva organizacijska snaga i Grgurova pjesnička osjetljivost bile su različite, ali su služile istoj zadaći: očuvati vjeru u Kristovo puno božanstvo i pomoći Crkvi da u vremenu sukoba ponovno pronađe jasnoću i jedinstvo.