Sveti Bartolomej, apostol

Bartolomejev lik u Novom zavjetu ostaje gotovo bez biografskih pojedinosti, ali njegovo mjesto među Dvanaestoricom svjedoči o pozivu da se od iskrena pitanja dođe do ispovijesti i poslanja. Crkvena ga predaja poistovjećuje s Natanaelom, čovjekom koji je sumnjičavo pitao može li iz Nazareta doći što dobro, a zatim u Isusu prepoznao Sina Božjega.

Matej, Marko i Luka navode Bartolomeja na popisima apostola, redovito uz Filipa. I Djela apostolska spominju ga među učenicima okupljenima nakon Isusova uzašašća. Ime Bartolomej vjerojatno znači „Talmajev sin”, pa može biti patronimik, a ne osobno ime. Zbog povezanosti s Filipom mnogi su tumači zaključili da je riječ o Natanaelu iz Ivanova evanđelja, ali Novi zavjet tu istovjetnost ne izriče.

Ivan pripovijeda kako Filip Natanaelu govori da je pronašao onoga o kojem pišu Mojsije i proroci: Isusa iz Nazareta. Natanael odgovara nepovjerljivim pitanjem, a Filip ga ne uvlači u dugu raspravu; kaže mu: „Dođi i vidi.” Taj kratki poziv sažima put učeništva. Vjera ne traži ukidanje razuma, nego susret u kojem se početna predrasuda može provjeriti.

Isus Natanaela dočekuje riječima da je pravi Izraelac u kojem nema prijevare. Kada mu kaže da ga je vidio pod smokvom prije Filipova poziva, Natanael ga priznaje Sinom Božjim i kraljem Izraelovim. Evanđelje ne objašnjava što se pod smokvom dogodilo, pa nije opravdano izmišljati sadržaj toga trenutka. Naglasak je na tome da se Natanael osjeća poznatim i da iz susreta prelazi u ispovijest.

Isus mu zatim obećava da će vidjeti otvoreno nebo i anđele kako uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim. Odgovor širi pogled s jednoga znaka na cjelinu Kristova otajstva: Isus je mjesto susreta Boga i čovjeka. Ako je Natanael doista Bartolomej, ta riječ stoji na početku apostolskoga puta koji će ga iz Galileje poslati daleko izvan poznatoga svijeta.

O Bartolomejevu djelovanju nakon Pedesetnice Novi zavjet ne donosi daljnje podatke. Crkvene predaje povezuju ga s navještajem u različitim krajevima, među njima Indijom, Mezopotamijom, Etiopijom, Malom Azijom i Armenijom. Širina tih popisa pokazuje trajno sjećanje na apostola misionara, ali ne dopušta izradu sigurna zemljovida njegovih putovanja.

Najraširenija predaja smješta njegovo mučeništvo u Armeniju. Prema kasnijim izvještajima, bio je živ oderan, a zatim pogubljen odrubljivanjem glave. Drugi izvori donose drukčije načine smrti i različite godine. Zato je povijesno sigurno štovanje Bartolomeja kao apostola i mučenika, dok se pojedinosti njegova stradanja moraju označiti kao predaja.

Upravo je priča o deranju kože snažno odredila njegovu ikonografiju. Umjetnici ga prikazuju s nožem ili vlastitom kožom, a Michelangelo mu je u Posljednjem sudu dao lik koji drži oderanu kožu. Iz toga su nastala zaštitništva nad kožarima, knjigovežama, krojačima i drugim obrtnicima koji rade s kožom. Ikonografski znak čuva predaju o mučeništvu, ali ne povećava njezinu povijesnu sigurnost.

Predaje o relikvijama vode od Istoka preko Liparskih otoka i Beneventa do Rima. Dio se od 10. stoljeća časti u bazilici svetoga Bartolomeja na otoku Tiberini. Premještaji relikvija pridonijeli su širenju njegova kulta po Europi i povezivanju njegova imena s crkvama, bolnicama i bratovštinama.

Spomendan svetoga Bartolomeja slavi se 24. kolovoza. Njegova oskudna povijesna biografija ne poziva na popunjavanje praznina legendama. Dovoljno je ono što iz izvora jasno izranja: apostol pozvan među Dvanaestoricu i, prema vrlo staroj crkvenoj predaji, svjedok koji je navještaj zapečatio mučeništvom.

Bartolomejev put, čitan u svjetlu Natanaelova susreta, pokazuje da iskreno pitanje može postati početak poslanja. Filipovo „dođi i vidi” vodi ga prema Kristu, a apostolska ga predaja pamti kao onoga koji je taj susret nosio drugima. Vjera tu ne počinje gotovom biografijom, nego otvorenošću da nas Krist poznaje i pošalje.