Sveti Barnaba, apostol

Sveti Barnaba, izvorno Josip, jedna je od ključnih osoba prve kršćanske generacije. Nije pripadao Dvanaestorici, ali ga Novi zavjet naziva apostolom zbog njegova misionarskog poslanja. Bio je čovjek koji je povezivao ljude: jeruzalemskoj je zajednici predstavio nekadašnjega progonitelja Savla, u Antiohiji je prepoznao vrijednost novoga djela među poganima, a Ivanu Marku pružio je novu priliku nakon neuspjeha.

Rodio se na Cipru u židovskoj obitelji iz Levijeva plemena. Vrijeme rođenja i pojedinosti mladosti nisu poznati. Djela apostolska prvi ga put spominju u Jeruzalemu pod imenom Josip. Apostoli su mu dali ime Barnaba, koje tekst tumači kao „sin utjehe” ili „sin ohrabrenja”. Taj je nadimak odgovarao njegovu kasnijem djelovanju: znao je u drugima uočiti mogućnost koju zajednica još nije prepoznala.

Barnaba je posjedovao njivu, prodao je i novac položio pred apostole za potrebe zajednice. Taj kratki izvještaj stoji među opisima zajedništva dobara prvih jeruzalemskih kršćana. Njegova velikodušnost nije ostala jednokratan čin. U nastavku života više je puta preuzeo odgovornost za ljude i zajednice koji su trebali povjerenje, pomoć ili zagovornika.

Kada je Savao nakon obraćenja došao u Jeruzalem, učenici su ga se bojali jer su pamtili njegovo progonjenje kršćana. Barnaba ga je prihvatio, doveo apostolima i ispričao kako je Savao susreo Gospodina te hrabro propovijedao u Damasku. Bez toga posredovanja Pavlov ulazak u jeruzalemsku zajednicu bio bi još teži. Barnaba nije zanijekao prošlost, ali je vjerovao svjedočanstvu o promjeni.

Nakon Stjepanova mučeništva raspršeni su učenici stigli do Antiohije u Siriji. Ondje su neki počeli naviještati Isusa i ljudima koji nisu bili Židovi. Jeruzalemska je zajednica poslala Barnabu da ispita što se događa. On se nije zatvorio pred nečim novim: vidio je plodove, obradovao se i poticao obraćenike da ustraju. Djela ga pritom opisuju kao dobra čovjeka, puna Duha Svetoga i vjere.

Barnaba je zatim otišao u Tarz potražiti Savla i doveo ga u Antiohiju. Godinu dana zajedno su poučavali zajednicu, upravo ondje gdje su Isusovi učenici prvi put nazvani kršćanima. Kada je Judeju pogodila glad, Antiohija je po Barnabi i Savlu poslala pomoć braći u Jeruzalemu. Tako je Barnaba povezivao ne samo pojedince nego i zajednice različita jezika i podrijetla.

U Antiohiji su proroci i učitelji tijekom molitve i posta razabrali da Barnabu i Savla treba odvojiti za posebno djelo. Dvojica su krenula na put s Ivanom Markom, Barnabinim rođakom. Najprije su otišli na Cipar, zatim u Malu Aziju. Propovijedali su u sinagogama i obraćali se poganima, susretali prihvaćanje i otpor te osnivali nove zajednice. U Listri su ih ljudi nakon ozdravljenja čovjeka htjeli štovati kao bogove; Barnabu su nazvali Zeusom, a Pavla Hermesom. Apostoli su odlučno odbili žrtvu i pozvali mnoštvo živomu Bogu.

Pitanje primanja pogana izazvalo je ozbiljan spor. Barnaba i Pavao sudjelovali su na skupu u Jeruzalemu i svjedočili o svojem djelovanju. Zaključak da obraćenicima iz poganstva ne treba nametati cjelovit Mojsijev zakon otvorio je put širenju Crkve izvan židovskoga svijeta. Barnabin doprinos nije bio samo u propovijedanju, nego i u obrani ljudi koje je već upoznao kao iskrene vjernike.

Prije novoga putovanja Pavao nije htio povesti Ivana Marka jer ih je ranije napustio. Barnaba je inzistirao da mu pruže novu priliku. Neslaganje je bilo toliko snažno da su se razdvojili: Pavao je otišao sa Silom, a Barnaba s Markom na Cipar. Novi zavjet ne prikriva sukob, ali kasnije Pavlove poslanice pokazuju da prekid nije morao ostati trajan. Marko se ponovno pojavljuje kao cijenjen suradnik, a Pavao spominje i Barnabu bez neprijateljstva.

Nakon odlaska na Cipar sigurni podatci o Barnabi prestaju. Predaja ga smatra prvim istaknutim navjestiteljem i biskupom otoka. Izvor iz petoga stoljeća pripovijeda da je oko 61. u Salamini kamenovan ili spaljen zbog propovijedanja. Budući da je nastao stoljećima poslije, ni godina ni način smrti ne mogu se uzeti kao pouzdano potvrđeni. Slično vrijedi za priču da je njegovo tijelo poslije pronađeno s Evanđeljem po Mateju.

Barnabi se pripisivalo više spisa, među njima Poslanica Barnabina, ali suvremena povijesna prosudba ne smatra ga njezinim autorom. Njegova najčvršća baština ostaje u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama: velikodušni Cipranin, zagovornik obraćenoga Savla, pouzdani izaslanik u Antiohiji, misionar među poganima i čovjek koji nije odustao od Marka.

Njegov odnos s Pavlom nije bio odnos nevažnoga pomoćnika prema glavnom misionaru. U prvim izvještajima njihova se imena često navode redom Barnaba i Savao, što odražava Barnabin raniji ugled u zajednici. Tijekom puta Pavao sve više preuzima ulogu glavnog govornika, ali obojica zajedno odgovaraju za donesene odluke. Barnaba je stoga zaseban apostolski lik, a ne tek uvod u Pavlov životopis.

Važna je i njegova sposobnost prihvaćanja napetosti bez potpunoga prekida odnosa. Najprije je riskirao vlastiti ugled zauzimajući se za Savla. Poslije je u sukobu s Pavlom izabrao Marka, rođaka kojemu je trebalo vratiti povjerenje. Novi zavjet ne kaže da je svaka njegova procjena bila nepogrešiva, ali pokazuje da zajednica raste i kroz ljude spremne braniti drugu priliku. Kasnija Markova korisnost Pavlu daje toj odluci dodatnu težinu.

Barnaba se pojavljuje i u jednoj napetoj zgodi u Antiohiji, kada se zajedno s Petrom povukao od zajedničkoga stola s obraćenicima iz poganstva. Pavao je takvo ponašanje javno ukorio. Taj izvještaj sprječava idealiziranje njegova lika: čovjek ohrabrenja mogao je podleći pritisku skupine. Istodobno, upravo otvorenost novozavjetnoga teksta omogućuje vidjeti apostola koji djeluje, griješi, razlučuje i nastavlja služiti.

Spomendan svetoga Barnabe slavi se 11. lipnja. Cipar ga časti kao svojega zaštitnika. Njegov život pokazuje da apostolsko djelovanje nije samo govor pred mnoštvom. Ponekad se presudna služba sastoji u tome da čovjeku kojega se svi boje otvoriš vrata, da u novoj zajednici prepoznaš Božje djelovanje i da nakon tuđega pada još jednom ponudiš povjerenje.