Sveti Barnaba, apostol

Sveti Barnaba, izvorno zvan Josip, rodio se na otoku Cipru i bio je Židov iz Levijeva plemena (vidi Dj 4, 36). O njegovu ranom životu ništa više nije poznato. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja Josip je postao njegov gorljivi sljedbenik i možda je bio jedan od sedamdeset i dvojice učenika koje je Isus poslao u misiju (vidi Lk 10, 1–24). Nakon Pedesetnice, kad je Crkva u Jeruzalemu počela rasti, apostoli su Josipu promijenili ime u Barnaba, što znači „sin utjehe”. Do promjene imena možda je došlo zato što je Barnaba podupro Crkvu kada je „prodao njivu što je imao, donio novac i položio pred noge apostolima” (Dj 4, 37). To je prvi spomen Barnabe u Novom zavjetu.

Tri godine poslije, nakon što je sveti Pavao doživio svoje obraćenje na kršćansku vjeru i proveo tri godine posteći i moleći u Arabiji, otputovao je u Jeruzalem da se posavjetuje s apostolima. Apostoli i kršćanska zajednica isprva su oklijevali primiti ga jer su znali za progone koje je bio podizao protiv Crkve. Barnaba ga je, međutim, „odveo k apostolima te im pripovjedi kako je na putu vidio Gospodina i kako mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo” (usp. Dj 9, 27). Nakon što je kratko vrijeme proveo u Jeruzalemu, sveti Pavao vratio se u svoj rodni Tarz kako bi izbjegao progonstvo. U Tarzu je ostao sljedećih nekoliko godina.

Za to su vrijeme neki kršćani koji su nakon mučeništva svetoga Stjepana napustili Jeruzalem otputovali na sjever, u Antiohiju u Siriji, gdje je živjelo mnogo grčkih pogana. U Antiohiji su kršćani koji su govorili grčki počeli naviještati riječ Božju poganima. Kao posljedica toga, mnogi su se pogani obratili i prihvatili vjeru. Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli za to, poslali su Barnabu da služi tim novim obraćenicima. Barnaba je bio tako zadivljen da je pošao potražiti svetoga Pavla u Tarzu i doveo ga natrag u Antiohiju da pomogne naviještati Radosnu vijest. Upravo je ondje, u Antiohiji, prvi put upotrijebljena riječ „kršćanin”, možda zato što su novi obraćenici bili pogani koji nisu prelazili na židovsku vjeru, nego izravno Kristu.

Nakon godinu dana provedenih u Antiohiji, Pavao i Barnaba vratili su se u Jeruzalem noseći pomoć onima koji su trpjeli zbog gladi. Sa sobom su donijeli novac prikupljen među kršćanima u Antiohiji. Po povratku u Antiohiju, Duh Sveti objavio je kršćanskoj zajednici da Pavao i Barnaba trebaju biti „odijeljeni” za posebno poslanje. Potom su zaređeni za biskupe i poslani na misiju, a sa sobom su poveli i Barnabina rođaka Ivana Marka, pisca Evanđelja. Tijekom sljedeće godine putovali su u Seleukiju, na Cipar, u Salaminu, Paf, Pergu u Pamfiliji, Antiohiju Pizidijsku, Listru, Derbu, Ikonij i natrag u Antiohiju u Siriji. Na tom su putovanju zadobili mnoge obraćenike; neki su Grci čak pokušali obojicu štovati kao bogove. Susreli su se i s protivljenjem, uključujući i neuspjeli pokušaj da Pavla ubiju kamenovanjem. Kasnije su se obojica vratila u Jeruzalem kako bi pomogli razriješiti sporove u vezi s obraćenicima iz poganstva, a potom su ponovno bili poslani u misiju. Prije drugoga putovanja Barnaba i Pavao razišli su se u mišljenju o sudjelovanju Ivana Marka u misiji, budući da ih je Ivan Marko ranije bio napustio iz nepoznata razloga dok su bili u Pamfiliji. Neslaganje je bilo toliko ozbiljno da su se Pavao i Barnaba razdvojili. Barnaba je sa sobom uzeo Ivana Marka i otišao na Cipar, a Pavao je poveo Silu u Siriju i Ciliciju.

Ništa drugo nije sa sigurnošću poznato o Barnabinu misionarskom djelovanju s Ivanom Markom na Cipru. Sudeći prema Pavlovoj Prvoj poslanici Korinćanima i Poslanici Kološanima, neslaganje koje su njih dvojica imali zbog Ivana Marka nije ostavilo trajne posljedice na njihovo prijateljstvo. Čak i samoga Ivana Marka Pavao kasnije s ljubavlju spominje.

Jedini izvor koji podrobnije opisuje Barnabino mučeništvo potječe iz petoga stoljeća, pa je njegova povijesna pouzdanost neizvjesna. Prema toj predaji, Barnaba je oko 61. godine propovijedao Evanđelje kada je bio uhićen, izvučen iz grada i ili spaljen do smrti ili kamenovan. Jedna predaja kaže da je Ivan Marko pronašao njegove posmrtne ostatke i pokopao ih.

Druga predaja drži da se godine 478. sveti Barnaba ukazao ciparskom nadbiskupu i otkrio mu mjesto svoga ukopa. Nadbiskup Antemije tada je pronašao neraspadnuto tijelo svetoga Barnabe, koje je u rukama držalo Evanđelje po Mateju. Rimski je car potom na tom mjestu podigao crkvu i ondje pokopao svetoga Barnabu. Premda je ta crkva kasnije nestala iz povijesti, iskapanja na tom mjestu otkrila su grob za koji se vjeruje da je grob svetoga Barnabe. Sveti Barnaba zaštitnik je Cipra jer je bio prvi misionarski biskup na tome otoku.

Dok častimo ovoga velikog apostolskog biskupa, razmišljaj o utjecaju koji je njegovo služenje imalo kroz vrijeme. Premda je broj obraćenika za njegova života možda bio tek u stotinama ili tisućama, učinak koji su ti obraćenici imali na sljedeće naraštaje umnažao se uvijek iznova. Sveti Barnaba putovao je, propovijedao, krstio, slavio sakramente i osnivao mnoge kršćanske zajednice. Podnio je odbacivanje, teškoće, nasilje i mučeništvo, ali je ustrajao. Njegova je gorljivost izvirala iz toga što je poznavao svoga Gospodina, ne samo po neposrednom svjedočenju Isusova djelovanja nego i po svome molitvenom životu i primanju Duha Svetoga. Pokušaj njegovu misiju promatrati kao sličnu svojoj. I ti si pozvan gorljivo naviještati Evanđelje drugima. Ne oklijevaj to činiti, bez obzira na cijenu. Moli da se Bog tobom posluži kako hoće i prinesi se njegovoj službi po uzoru na ovoga svetog apostola.