Sveti Barlaam iz pripovijesti o Barlaamu i Josafatu — legendarni lik

Barlaam iz pripovijesti o Barlaamu i Josafatu legendarni je pustinjak, a ne povijesno potvrđena osoba. U srednjovjekovnoj kršćanskoj priči dolazi u Indiju i poučava princa Josafata kršćanskoj vjeri. Kralj, koji želi spriječiti sinovo obraćenje, drži princa odvojena od svijeta, ali Josafat susreće Barlaama, prima vjeru i ostaje joj vjeran unatoč pritiscima. Na kraju se i kralj obraća, a Josafat se odriče prijestolja i pridružuje svojemu učitelju u pustinjačkome životu.

Istraživanje predaje pokazalo je da je ta pripovijest kršćanizirana inačica priče o Siddharthi Gautami, Buddhi. Njezini su motivi putovali iz sanskrtske budističke književnosti preko manihejskih, arapskih i gruzijskih prerada. Gruzijska kršćanska inačica prevedena je na grčki, a potom u jedanaestome stoljeću na latinski. Djelo se dugo pripisivalo svetomu Ivanu Damaščanskom, ali suvremena istraživanja to pripisivanje odbacuju i povezuju grčku preradu s Eutimijem s Atosa.

Priča je u srednjem vijeku postala vrlo raširena. Ušla je u Zlatnu legendu i u književnosti mnogih europskih naroda prenosila pouke o prolaznosti bogatstva, slobodi vjere i redovničkome pozivu. Postoje i stare hrvatske inačice, među njima dubrovački rukopis te čakavski prijevodi iz početka osamnaestoga stoljeća.

Barlaam i Josafat stoljećima su bili čašćeni kao sveci unutar hagiografske predaje, iako književno podrijetlo priče ne dopušta da ih se predstavlja kao povijesno potvrđene osobe. Uz Barlaama se u dijelu istočne tradicije veže datum 26. kolovoza. Ovaj legendarni lik nije sveti Barlaam Antiohijski, povijesni mučenik, niti sveti Barlaam Novgorodski.