Sveti Babila Antiohijski, biskup i mučenik

Sveti Babila Antiohijski bio je dvanaesti biskup drevne antiohijske Crkve. Biskupsku je službu obnašao od 237. do 253. godine, u razdoblju čestih političkih prevrata i sve snažnijega pritiska na kršćane. Za progona cara Decija otvoreno je ispovjedio vjeru, bio bačen u zatvor i ondje 253. umro od posljedica trpljenja. Crkva ga zato časti kao biskupa i mučenika.

Povijesna jezgra njegova života upravo je u toj vjernosti tijekom progona. Kasnija mučenička predaja dodaje pripovijest o caru kojemu Babila nije dopustio ući na kršćansko bogoslužje dok ne učini pokoru za težak grijeh. Ivan Zlatousti, koji je o Babili propovijedao u četvrtome stoljeću, nije imenovao cara; drugi su ga izvori različito prepoznali kao Numerijana ili Filipa Arapina. Zato se pojedinosti toga susreta ne mogu iznositi s istom sigurnošću kao Babilina biskupska služba i smrt u Decijevu progonu.

Godine 351. njegovi su posmrtni ostatci preneseni u novu crkvu u Dafni, predgrađu Antiohije. To je najstariji poznati primjer prijenosa svetačkih ostataka radi javnoga štovanja. Kada je car Julijan 362. obnovio poganske obrede u Dafni, naredio je da se Babilin sarkofag ukloni iz blizine Apolonova hrama. Kršćani su ostatke prenijeli uz molitvu i psalme. Ubrzo je hram izgorio, ali se antički izvori razilaze o uzroku požara, pa ga se ne može pouzdano povezati s prijenosom relikvija.

Babilin kult proširio se Istokom i Zapadom. Predaja o njemu čuva lik pastira koji crkveni prag nije podredio moći vladara i koji je u progonu ostao uz povjereni narod. Spomendan mu se u bizantskoj tradiciji slavi 4. rujna, dok ga rimska tradicija spominje 24. siječnja.